Gdje sam?

Kako sam počela volontirati

Jedno dulje životno razdoblje sam se vrtila u krug, sve mi je bilo nekako isto, predvidivo. Dnevni raspored mi je bio natrpan, ispunjen poslom, obvezama, druženjima, no nešto mi je nedostajalo. Nije mi bilo dosadno, no osjećala sam prazninu. U razgovoru s jednom osobom, dobila sam usmjerenje da bih mogla negdje volontirati s djecom. Super, mislila sam, ali pojma nisam imala gdje. I nije mi bilo jednostavno odvojiti dodatno vrijeme za volontiranje.

Nedugo nakon toga prijatelj je slavio rođendan. 

 

Unaprijed je javio da ne želi poklone već da svi zajedno odemo u bolnicu za kronične dječje bolesti u Gornju Bistru. Kako je bio prilično društven, okupio nas se veći broj. Krenuli smo u bolnicu, bez neke veće pripreme i ideje što ćemo tamo raditi. Došli smo u vrijeme popodnevnog odmora tako da je većina djece bila u sobama, malo smo prošetali bolnicom, susreli nekoliko djece s poteškoćama, i to je bilo sve od posjeta. Osjetila se neka težina, nije se čuo uobičajeni dječji smijeh iako se radi o bolnici većinom za djecu. Na odlasku kući svi smo bili prilično tihi i svatko u svojim mislima. To je bio moj prvi posjet bolnici.

Poslije toga sam se informirala o bolnici i naišla na mnoge volonterske stope koje su ostavile trag u životima malih pacijenata. Ponovno sam otišla s nekoliko prijateljica, i nakon nekog vremena, odlučila sama redovno ići jednom tjedno i volontirati. U bolnici bih provela par sati obilazeći djecu, vozeći ih u kolicima, boraveći s njima u igraonici, nije tu bilo puno komunikacije niti razgovora jer većina djece nije sposobno komunicirati na način kako smo naviknuli. Od težine i tuge zbog djece koja su tamo i nemaju puno toga što redovno uzimam kao normalno, počela sam doživljavati i radost, vidjela sam da mogu učiniti nešto da im uljepšam svakodnevicu. Volonteri u bolnici su za njih bili njihove noge i ruke. Medicinsko osoblje, dok bi obavili sve potrebno oko higijene i hranjenja, ne bi stizalo uvijek izvesti djecu u kolicima što bi za djecu značilo cjelodnevni ostanak u krevetu, sami nisu mogli ništa.

U toj mojoj odluci za redovno volontiranje na dulje vrijeme, bez obzira na vremenske prilike i moje stanje, i da to ne bude samo neka preuzeta obveza koju ću ispuniti kad mi i kako paše, dogodilo se jedno posebno prijateljstvo. Dolazeći u bolnicu, volonteri nekako budu usmjereni na određene sobe s djecom jer se u malo vremena nije moguće posvetiti puno djece, tako uglavnom svaki od volontera provodi vrijeme svaki put s istom djecom. Jedno od djece s kojima sam se najčešće bavila je bio 1-godišnji dječak, ostavljen od obitelji s teškom dijagnozom. Imao je razne tjelesne poteškoće, hranio se na sondu, to je bilo teško za gledati. Pomogla bih tako što bih ga nosila, kad bih ga spustila, on bi plakao. Trebalo je nekako preživjeti teškoće odvajanja svaki put, s obećanjem da ćemo se opet vidjeti, igrati i ići vani.

Kako god da je teška bila njegova dijagnoza i prognoza, od prvog dana mi je bilo jasno da će biti dobro, i tako sam se i ponašala. Proveli smo sate i sate igrajući se vani, kako nije mogao hodati kretao se na autiću, pokazivao je izrazitu znatiželju ali i strahove npr. bojao se lišća, i svega onoga što bi prvi put vidio izvan bolnice jer je većinu vremena boravio u bolnici. Proslavili smo i prelazak sa sonde na žlicu, i prve korake, i prve riječi. Pokazivao je vrlo zanimljiv karakter, znatiželju, upornost i tvrdoglavost, uvijek spreman pomoći drugoj djeci, okrenut prema drugima, vječno zaigran i nikad umoran, dok ne bi zaspao sjedećki, najčešće za ručak.

Volontirala sam već godinu dana. Upoznala sam i druge volontere, sudjelovala na ljetnom kampu koji vode Talijani. Moj život je dobio druge boje, dublji smisao, nije više bilo one praznine. Saznala sam da osim mene dolazi još jedna volonterka koja provodi dosta vremena s istim djetetom. Rad s njime je bio praktični dio njenog diplomskog rada. Tako smo stupile u kontakt i dijelile radost i zabrinutost, sve do jednog dana kad mi je javila da su se njeni roditelji odlučili na njegovo udomljenje. Krenuli su u proces, zajedno smo prošli sve poteškoće u koracima i netom prije Božića je udomljen, dobio je svoju obitelj, i dom. Danas kad se sjetim i kad vidim kako živi, teško mi je zamisliti da je bio toliko dugo u bolnici, s prognozama da neće ni hodati ni govoriti. Dobio je obitelj u kojoj je prihvaćen i voljen, ima najbolju terapiju za svoje poteškoće: bavi se svim mogućim poslovima na selu, od kojih najviše voli brinuti o vinogradu, ići u šumu, praviti med, ništa ne počinje bez njega. Kroz vrijeme se otvorila mogućnost i za posvojenjem, službeno se fotografirao za dokumente, i dobio prezime, iako je rekao da mu ne treba J

Kao njegova krsna kuma, zahvalna sam za njega, i iskustvo koje sam doživjela kroz volontiranje, i spoznala kako je moguće, unatoč preprekama, gledajući u dobro, i nadajući se dobrome, ići naprijed i rušiti sve loše životne prognoze.

Ana Mirta  

Zagreb, 26.5.2020.

Fotografije preuzete s Facebook stranice "Vrt plavih ruža Hrvatska"