Gdje sam?

Priče volontera iz stradale Banovine - 5. priča

Konačno u mirovini!

Nakon 35 godina prilično uspješne karijere u jednoj velikoj multinacionalnoj tvrtki došlo je vrijeme mladima prepustiti prostor za napredovanje.
Konačno je došlo vrijeme da se vratim onome što čini moju stvarnu osobnost. Svih ovih godina koristio sam u poslu svoje komunikacijske vještine pa se prirodno ispostavilo da time mogu nekome pomoći. Nekako u isto vrijeme kad sam ušao u penzionerske redove, desila se i ta nevolja od potresa.

U svoj nemoći pred prirodnim silama i teškoj situaciji koja je zadesila ljude na Baniji, shvatio sam da je to mjesto gdje trebam biti i napraviti nešto da pomognem. Srećom saznao sam da ljudi iz Volonterskog centra Zagreb nesebično i dobro organizirano već pomažu pa sam im se odmah javio.
Prihvatili su me i moji dani volontiranja su počeli. Teško je opisati emocije u susretu s ljudima koje sam na Baniji susreo. Ljudima koji su u nekoliko sekundi izgubili teško stečenu imovinu, krov nad glavom, uspomene...
No uz pomoć volontera, divnih osoba koji su puni suosjećajnosti dali dio sebe ljudima u nevolji, uključio sam se u njihove akcije.

Nezaboravno!

Nikad neću zaboraviti iskrenu zahvalnost na našoj pomoći od strane ljudi koje smo susretali u Petrinji i okolici, optimizam i snagu da prihvate surovu stvarnost, te nastave ponovno graditi svoje živote.
Nikad neću zaboraviti bakicu koja je u potresu izgubila kuću koja je iskreno zahvalna na našoj pomoći bila zabrinuta da se takvo što ne dogodi u Zagrebu.
Neću zaboraviti ni ljudinu kome sam dao flašicu vode iz auta koji mi je zahvalio i rekao da bi ju najradije za uspomenu stavio kući na policu kad bi je imao.
Iskustvo volontiranja me duboko promijenilo i pomoglo mi da shvatim staru istinu da vrijedimo samo onoliko koliko damo drugima.