Gdje sam?

Priče volontera iz stradale Banovine - 4. priča

Volontiranje je iskustvo koje vam obogati život. Osjećaj pomaganja i koristi, osmijeh na licu ljudi, sve to motivira vas da date sve od sebe kako bi ljudima bar malo olakšali ove teške trenutke.

Htjela sam i sama pomoći, a motivirali su me svi oni ljudi koji su ovdje došli prvi put u svome životu i neumorno tražili ona najudaljenija i najzabačenija mjesta. Budući da sam od srednje škole učlanjena u Volonterski centar Zagreb jedno popodne sjetila sam se otići na njihovu stranicu i potražiti neki projekt za pomoć mome kraju. I našla sam ga. Projekt naziva „Volonteri za pomoć potresom pogođenoj Banovini“. Kada sam se prijavila nisam mogla ni zamisliti koliko će mi taj dan donijeti sreće.

Maja, Antonija i Davor volonteri su s kojima sam taj dan obilazila sela za koja prije nisam bila sigurna ni gdje se nalaze. Obišli smo Luščane, Dragotince, Kraljevčane, Begoviće i Dodoše. Dan nam je odlično krenuo. Bilo je lijepo i sunčano. Razvozili smo kruh i u svakom mjestu dočekao nas je netko raširenih ruku i s osmijehom na licu. Sreća i zahvalnost tih ljudi neopisivi su. Drago im je što netko dolazi do njih i što nisu zaboravljeni. U tim selima nema ni trgovine, nekim ljudima najbliža trgovina je u Petrinji, a to znači 40 minuta vožnje. Razgovarali smo s njima, a to je ono što im treba. Moraju vidjeti i osjetiti da nisu sami jer je ovo za sve nas stresno i traumatsko iskustvo i potrebna nam je podrška.

U Davorovu Škodu nismo mogli spremiti sav kruh koji smo trebali razvesti, pa smo se nakon prve ture morali vratiti na Pigik po drugu turu kruha. I tu je za nas krenulo nezaboravno iskustvo. Nakon Begovića i druženja s jednom vrlo veselom i zahvalnom gospođom krenuli smo prema Dodošima. Gospođa nam je objasnila put, a ja, kao jedina koja nešto malo poznajem taj kraj, znala sam otprilike gdje nas je uputila, ali mi smo odlučili orijentirati se pomoću navigacije na našim mobilnim telefonima. Skrenuli smo na neku seosku cestu koja nije asfaltirana, suosjećali s Davorovom Škodom i nadali se da će nas dovesti na odredište. No, ne može sve ići glatko i bez problema. Usred ničega zapeli smo u blatu. Neko vrijeme stajali smo na mjestu jer ni ubacivanje u prvu ni u rikverc nije nam donijelo spas. Nas tri djevojke probale smo pogurati auto naprijed, ali nije išlo i već sam se pomirila s činjenicom da ćemo morati pozvati pomoć. Zatim smo ga probale pogurati od naprijed i, začudo, uspjele smo. Bijela Škoda nakon ovog blatnog iskustva nije izgledala najbolje. Kao da blato nije bilo dovoljno, ispred nas nalazio se sumnjivo siguran most, no prešli smo preko njega. Kada je vidio otkuda smo došli, gospodin kojem smo vozili kruh rekao je da se taj put više ne koristi, a nama je nakon te rečenice laknulo da smo došli u jednom komadu. Lekcija za sve one koji planiraju ići od Begovića do Dodoša: koristite asfaltiranu cestu, ne idite seoskim putem kojim smo mi išli.

Sve u svemu, ovo je bilo jedno predivno iskustvo i svakome tko nije probao preporučila bih volontiranje. Ovo je situacija koja će trajati i ljudima će dugo trebati pomoć. Moj grad Petrinja mora dalje, kao i Glina i Sisak i sva okolna mjesta. Centar grada nemamo, neki ovdje nažalost ne vide budućnost. Trenutno se ovdje vidim i htjela bih ostati i znam dosta ljudi koji imaju želje i volje ostati ako situacija ubrzo krene na bolje. Treba nam nešto, neki poticaj koji će nam pokazati kako ovdje ima budućnosti. Budućnost nisu zgrade i kuće bez ljudi. Iako imam osjećaj da smo krenuli dalje, opet s druge strane imam osjećaj da stojimo. Neki ljudi dobili su adekvatan smještaj, dok su drugi dobili kontejnere u kojima mogu spavati, a za obavljanje npr. osobne higijene moraju koristiti kuće označene žutim naljepnicama. S druge strane, mnogi samci i stariji ljudi žive u kućama označenim s crvenim naljepnicama i znaju što im donosi sutra jer kontejner ne mogu dobiti. Stariji ljudi vezani su uz svoje kuće i ne žele otići. Želim vjerovati da će dobiti smještaj na koji imaju pravo i koji zaslužuju te da će se država pobrinuti da budu adekvatno zbrinuti. Nadam se da obnova neće potrajati, da će konkretnije rušenje i sanacija uskoro krenuti te da će Petrinja biti još bolja i ljepša. I još jednom na kraju, veliko hvala svim volonterima koji odvajaju svoje vrijeme i pomažu!


Ovaj tekst napisala je volonterka Anamaria i veliko joj hvala na tome! :)