Gdje sam?

Priče volontera iz stradale Banovine - 2. priča

VOLONTIRANJE U PRIHVATNOM CENTRU U SISKU, 1. i 2. siječnja 2021.

31. prosinca oko 17 sati nazvao nas je dragi prijatelj iz BBB Danijel Perić i pitao da okupimo 7-8 ljudi i dođemo volontirati kako bi zamijenili već jako umorne volontere na terenu. Bez razmišljanja smo prihvatili i u pola sata okupili duplo više ljudi nego što je trebalo. Svi smo se spremali za doček Nove godine i činilo se da će biti problem okupiti ljudi... naprotiv... LJUDI SU POHRLILI I neke od njih smo nažalost morali i odbiti.


1. siječnja, prije 7 ujutro smo krenuli put Siska u prihvatni centar u kojem je bilo smješteno 160 ljudi koji su izgubili krov nad glavom. U centru, koji je bio i najveći u Sisku, dočekao nas je simpatični koordinator iz Crvenog križa Ivan U.. Prva stvar je bila obući prsluke CK i upoznati se s poslovima kojih je bilo itekako puno. Zadatci su bili posložiti svu hranu, kozmetiku, odjeću i obuću koja je čekala u skladištima i dijeliti ljudima sve što treba. Naravno, ništa nam nije bio problem jer smo imali svoj cilj... Olakšati stradalim ljudima njihovu trenutnu traumatičnu životnu situaciju, makar malčice.


Znali smo da ne možemo ljudima iz prihvatnog centra ili ovima koji spavaju u autima dati čarape ili jaknu, ako prvo ne znamo gdje se što nalazi. Nas 11 podijelilo se u 2 tima... Jedni na hranu i kozmetiku, drugi na odjeću i obuću... Satima smo slagali, bez pauze i svako toliko su se čule frustrirane izjave „sizifov posao“ ;)... Ee, na kraju nije bilo tako, nije bio „sizifov“ ;-)... Bio je NAŠ POSAO koji smo itekako DOBRO ODRADILI. Kad se predvečer pojavio naš koordinator, nije se prestajao diviti koliko smo REDA UVELI U SKLADIŠTA :) 
I mi smo navečer bili zadovoljni :)

Kada je sve bilo složeno, s lakoćom smo pakirali pakete za građane koji su dolazili po njih i bez problema našli brojeve i čak modele jakni i trenirki koje su ljudi trebali. Krenuli smo u dvoranu gdje su smješteni stradali ljudi i popisivali njihove potrebe za toplom odjećom ali i donjim vešom :( Nažalost, većina njihovih ormara ostala je zatrpana u ruševinama i sve što su imali bilo je na njihovim tijelima... intimni veš, dva para čarapa... teško je bilo suzdržati suze gledajući ih kako sramežljivo traže ovakve stvari... Tada sam odlučila ohrabriti ih i ako uspijem i malo nasmijati... glumila sam „model“ i molila njih da budu „model“ za toplu odjeću i jakne koje su ljudi darovali... Svakom od „mojih ljudi“ s kojima sam razgovarala donijela bi 4-5 jakni ili vesti koje bismo isprobali i odabrali što im paše. Rekla sam da mogu biti i njihovo ogledalo večeras :) S obzirom da je stradalim ljudima bilo zabranjeno ići u skladišta, nekima smo i po 3-4 puta donosili svoje prijedloge odjeće i obuće :( jer smo htjeli da im u potpunosti odgovora i da ih nose trajnije, a ne samo ovih nekoliko dana dok se ne snađu. Ja osobno, najviše sam se sprijateljila s gospođom Mirom i Stevom, ljudima u dobi oko 70 godina, kojima je stan u potpunosti razrušen. Gđa Mira je pokušavajući sakriti se pod štok, ozlijedila čeonu kost i ruku. Nisu mogli do svoje odjeće pa im je sve bilo potrebno ako se nakon 3 dana žele presvući. Volonterka Nika je sva ushićena trčkarala po skladištu tražeći najbolje komade odjeće za petogodišnju dječicu iz romske obitelji koja je također izgubila dom. I ona i dječica su bili jako veseli kada su našli odjeću i obuću baš po njihovoj mjeri. Inače, tata iz navedene obitelji je unatoč svojoj teškoj situaciji našao snage i dobrovoljno pomaže u odštopavanju često zaštopanih sanitarnih čvorova u centru. I tako... bilo je puno dirljivih situacija kroz naše volontiranje... i kad se čovjek malo dublje zagleda u drugog čovjeka, može puno toga lijepoga vidjeti. Mi smo nastojali što više gledati.

Naš posao nije stao do kasno navečer dok se nisu pogasila svjetla. A i kada su se pogasila naš tim od 4 osobe ostao je dežurati cijelu noć, do sutra popodne, u smjenama.

Ono najljepše i najvažnije što nam je bilo je mogućnost da ljudima koji su stradali pokažemo da suosjećamo s njima i da na neki način s njima podijelimo njihovu bol i traumu. Kroz JEDNU KAP I MALE STVARI... jer vjerujemo i znamo da KAP PO KAP ČINI SLAP :)
Mi se osjećamo ispunjeno i zahvalno što zajedno s tisućama hrvatskih građana, imamo snage graditi i sijati solidarnost, empatiju i zajedništvo u RANJENOJ LIJEPOJ NAŠOJ BANIJI.

Puno hvala VCZ dragoj ekipi koja je strpljivo i s ljubavlju odradila poslove u prihvatnom centru. HVALA Darko, Nika, Fran, Dijana, Hrvoje, Krešo, Maja, Igor, Nataša, Irena i Jela :)


PS. Ono što nam je teško palo i zbog čega nas još drži tuga, pa čak i ljutnja je spoznaja da na terenu ima ljudi koji rade sa stradalima bez empatije i suosjećanja. Već danima šaljemo poruke Bogu i Svemiru za što više empatije i suosjećanja kako bi ljudima koji su stradali barem malo uljepšali svakodnevicu.