Gdje sam?

Volontirati u Tanzaniji

Volonter Božo Benić podijelio je s nama predivnu priču o svom dvomjesečnom volontiranju u Tanzaniji preko udruge "Kolajna ljubavi". Obavezno pročitajte - inspirirat će vas :)

Svatko od nas ima neku priču koju može ispričati, ili barem sposobnost da je čuje. Ako je već ima, morao bi je ispričati, a ako je čuje, morao bi je prenijeti dalje. U suprotnom, čovjek zatvara oči pred stvarnošću, ostavljajući za sobom svijet istim onakvim kakvim ga je našao i ne pokušava ga mijenjati. Ovo je moja priča, priča o tome koliki sam sretnik i priča o tome koliki sam bio nezahvalnik. Krajnja promjena perspektive pomogla mi je da te stvari konačno uvidim i tako zauvijek ušutkam razmaženo derište u sebi.

Ovo je priča o mom odlasku na "crni kontinet", dvomjesečnom životu u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu i volontiranju u Sirotištu sv. Ante u Songei na samome jugu Ujedinjene Republike Tanzanije.

Još je živo sjećanje na taj prohladni zimski dan prije nekoliko godina, kada sam zahvaljujući jednoj televizijskoj reportaži prvi put čuo za Udrugu "Kolajna ljubavi", susreo se s njezinim humanitarnim radom i odlučio postati njezinim članom. Tog sam popodneva pozorno slušao opijajuće osobne priče nesebičnog sebedarja, koje je nekolicina volontera kazivala pred novinarom nacionalne televizije. Njihov je zarazan osmijeh zračio nadrealnim nutarnjim zadovoljstvom, a u meni se prvi put probudila želja da osobno iskusim ono o čemu su oni tada svjedočili.

Ipak, uvijek je postojao neki razlog zbog kojega je moja želja za volontiranjem u Africi godinama bila na listi čekanja. Najčešće je to bio posao, nedostatak vremena i novca, a zatim strah od novog i nepoznatog. Iako sam duboko u sebi izgarao od želje za odlaskom, profesionalnom sam razvoju davao primat nad onim nutarnjim. Nekoliko godina kasnije konačno sam svemu rekao "dosta". Dao sam otkaz u respektabilnom arhitektonskom uredu u Dubrovniku u kojemu sam dotada radio i odlučio otići ispuniti svoj san.

Kao što sam i očekivao, mišljenje moje okoline bilo je podijeljeno. Tražili su se razlozi i motivi, a njima je rijetko tko bio zadovoljan. Najčešće sam slušao o tome kako potrebiti postoje i kod nas u Hrvatskoj. Iako sam znao da je to istina, slutio sam kako je ono što me čeka daleko u Africi ipak neka sasvim druga realnost. Stoga se nisam obazirao na ono čime sam svakodnevno bio bombardiran, već sam donio odluku i u Zagrebu krenuo na pripremni tečaj za volontere. On je uključivao detaljne upute za rad u sirotištu, ali i kulturološke i jezične pripreme za život u Tanzaniji.

Međutim, ono što nisam znao to je da te nikakav tečaj ne može pripremiti na ono s čime se nakon dva dana putovanja susretneš kada konačno dospiješ u Songeu i jednu od najsiromašnijih regija u Tanzaniji.

Nešto više od dva mjeseca proveo sam kao voditelj Sirotišta sv. Ante, gdje sam zajedno s odgajateljicom, kuharicom i drugim volonterima brinuo o životima ukupno 36 djece u dobi od 4 do 20 godina. Svatko od njih ima neku svoju tešku životnu priču i obiteljsku traumu, koja ga je dovela u sirotište. Na volonterima je tako osobita odgovornost da svojim predanim radom djeci osiguraju bolju budućnost i pokušaju im nadomjestiti ono što većina njih nikada nije imala - toplinu i ljubav roditeljskoga doma. Stoga je osnovni zadatak svakoga od nas bio neumorno skrbiti o ispunjavanju osnovnih ciljeva Udruge; djeci u sirotištu pružiti odgovarajuće obrazovanje, od malena kod njih razvijati radne navike i osjećaj odgovornosti, upoznavati ih s kućanskim poslovima, te im omogućiti usvajanje vještina neophodnih za samostalan život nakon što jednoga dana napuste sirotište.

U takvim sam okolnostima iz dana u dan ustajao već u zoru, spremao djecu za školu i vrtić, te ih svakog poslijepodneva na vratima sirotišta dočekivao raširenih ruku, dok bi mi oni trčali u zagrljaj. Nakon popodnevnog učenja, uslijedila bi zajednička igra u dvorištu. Nekada je to bio nogomet, nekada obično loptanje, nekada igra skrivača, a nekada natjecanje u crtanju, pjevanju, plesu ili glumi. I sve je to uvijek bilo začinjeno opijajućim dječjim osmijesima, koji su sijevali poput najsjajnijih munja, urezavši se tako zauvijek u moje srce. Vikendom smo imali opušteniji ritam i više vremena za igru i zabavu, iako su nam subotnja jutra i dalje bila radna. Provodili smo ih ili na tržnici, ili pješačeći nekoliko kilometara do polja gdje bismo iz suhe afričke zemlje vadili korijenje biljke kasave, koja je uz rižu i ugali, najčešća hrana u najvećem dijelu Afrike. Nedjeljna su nam jutra bila rezervirana za svetu misu, koja je u Tanzaniji ispunjena glazbom, pjesmom i plesom.

Naravno da bismo se ponekad i posvađali, a nerijetko smo vodili i duge razgovore na kojima bismo ih mi volonteri opominjali zbog njihovih svakodnevnih nestašluka. No bez obzira na sve to što čini sastavni dio djetetova odrastanja, svaku sam večer iako izmoren i iscrpljen od napornoga dnevnog ritma u krevet odlazio s osmijehom na licu, niti u jednom trenutku ne požalivši što sam tu gdje jesam. Požalio nisam ni u trenucima kada me teška vrsta malarije na nekoliko dana prikovala uz krevet i odnijela mi čak 7 kilograma moje ionako skromne tjelesne mase.

Život u Tanzaniji nije nimalo jednostavan, štovište, nama Europljanima takva je realnost potpuno nezamisliva i potrebno je izvjesno vrijeme da se na nju privikneš, te da prihvatiš lokalne običaje i kulturu. Uz svakodnevni rad i brigu o djeci, nije bilo lako paralelno se nositi s teškim siromaštvom i ljudskim patnjama na koje sam nailazio. Iz dana u dan na vrata sirotišta u Songei dolazila bi lokalna siročad, ili pak majke sa svojom djecom i bake sa svojom unučadi o kojima su spletom nesretnih životnih okolnosti one preuzele skrb.

Svi su htjeli samo jedno; priliku da se njihovoj djeci pokuša osigurati bolja budućnost. Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati što se događa u nutrini tvoga bića dok im slušajući njihove teške priče govoriš kako su kapaciteti sirotišta popunjeni i da im nažalost ne možeš pomoći. Ožalošćena majka teško prihvaća "ne" kao odgovor, zbog čega ti u svojoj bezizlaznoj situaciji u koju ju je život doveo nerijetko zna nepokolebljivo u ruke gurati vlastito dijete, znajući da će ona ili on, ostane li s njome u potpunoj neimaštini, teško imati bolju budućnost.

S druge pak strane, putujući zemljom u sklopu projekta "Kumstva" kojim Udruga uz pomoć brojnih dobročinitelja iz Hrvatske školuje djecu diljem Tanzanije, zalazio sam čak i u ona najsiromašnija afrička sela i susretao još ekstremnije oblike siromaštva i ljudske nevolje. Pamtim jedno selo na samoj granici Tanzanije i Kenije u blizini Kilimandžara, gdje sam nekoliko dana živio s Masaima i čijoj sam djeci iz Hrvatske nosio novčanu pomoć za njihove životne potrebe i školovanje. Toliko je bilo potrebitih, a ja sam teško prihvaćao činjenicu da sam došao pomoći, a da istodobno ne mogu pomoći svima. Priznajem, u trenucima potpune nemoći, a gledajući pritom nezamislivo teške uvjete života, bolesti i neimaštinu, emocije divljaju. Sâm pred sobom sramio sam onoga što sam u Hrvatskoj nazivao svojim problemima.

Tu sam shvatio koliki sam čitav svoj život bio sretnik, a istovremeno nezahvalnik zbog onoga što imam. Jedne sam tako večeri u svojoj glavi pretresao dan na izmaku. Tražio sam razloge ovakve okrutne stvarnosti, a za to sam krivio čitavo naše društvo, nerijetko i Boga. A onda sam sasvim slučajno u sirotištu pronašao papirić s jednom pričom.

Za nekoga se pobožnog čovjeka govorilo kako je prolazio gradom i susreo djevojčicu pohabane odjeće, koja je tražila milostinju. Prolazeći pokraj nje, pomisli: "Gospodine, kako možeš dopustiti takvo nešto? Poduzmi nešto!" Uvečer za vrijeme televizijskog dnevnika opazi jezive prizore djece koja umiru od gladi. Ponovno se obrati Bogu: "Gospodine, kakva sirotinja! Daj, učini nešto!" Odjednom je čuo jasan glas: "Ja sam već nešto učinio - stvorio sam tebe!"

Ova me je duhovna priča ohrabrila da u okolnostima u kojima sam se nalazio očvrsnem, prihvatim činjenicu da čovjek ne može pomoći svakome, te da dam sve od sebe da ispunim onu misiju zbog koje sam tu uopće došao - pomoći onoliko koliko je to u mojoj moći. Istodobno, osmijesi djece s kojom sam živio u Sirotištu sv. Ante u Songei bili su moja unutarnja snaga, koja me iz dana u dan poticala da hrabro nastavim dalje. Zbog svega toga, danas kada sam ponovno u Hrvatskoj osjećam kao svoju obvezu o svemu ovome pisati i progovarati. Baš kao što su iskustva drugih u meni probudila želju za odlaskom u Afriku, želim vjerovati kako će i ovo moje u Tanzaniju dovesti neke nove volontere i nove karike u tom dugom lancu (kolajni) ljubavi.

U konačnici, dok sam ja odgajao i brinuo se o djeci u Sirotištu sv. Ante, ista su mi ta djeca i ne znajući uzvraćala odgajajući mene samoga, iz dana u dan mijenjajući moj pogled na svijet i učeći me veseliti se malim stvarima. Primjerom su mi pokazivali koliko su bez obzira na sve svoje teške obiteljske priče sretniji i zahvalniji i zbog onih najmanjih sitnica koje primaju, za razliku od nas koji smo čitav svoj život odrastali u izobilju, a pritom uvijek željeli više i više. Afrička siročad čezne tek za kapljicom ljubavi i pažnje, onime što im je u životu prije dolaska u sirotište oduvijek nedostajalo. Kada im to pružiš, oni ti uzvrate svojim ozarenim licima, a tebi bi srce od radosti iskočilo iz grudi.

Zbog toga ne treba čuditi da se jednoga dana u Songeu želim vratiti i provjeriti kako moja djeca, jer ih nakon svega što smo zajedno prošli takvima smatram, uz pomoć drugih volontera rastu, napreduju i razvijaju se u zrele i odgovorne mlade ljude. Ja sam Africi dao tako malo, a ono čime mi je ona uzvratila promijenilo je moj život.

Hvala joj na tome.

volonter Božo Benić