Gdje sam?

Volontiranje je kompas u postavljanju životnih prioriteta!

Volontiranje u eko-centru 'Caput Insulae' u Belom na otoku Cresu 2010. godine bilo je moje prvo volontiranje. Na nagovor prijateljice koja je tamo radila odlučila sam desetak srpanjskih dana provesti na otoku na kojem obitavaju i ugroženi bjeloglavi supovi da svojim dobrotvornim radom, na sve načine koji su uobičajeni, doprinesem opstanku tih monogamnih životinja, no i cjelokupnoj otočkoj zajednici.

Volontiranje u eko-centru 'Caput Insulae' u Belom na otoku Cresu 2010. godine bilo je moje prvo volontiranje. Na nagovor prijateljice koja je tamo radila odlučila sam desetak srpanjskih dana provesti na otoku na kojem obitavaju i ugroženi bjeloglavi supovi da svojim dobrotvornim radom, na sve načine koji su uobičajeni, doprinesem opstanku tih monogamnih životinja, no i cjelokupnoj otočkoj zajednici. Mnogo je bilo poslova u centru (ali i izvan centra) za napraviti, poput čišćenja soba volontera i pranje suđa nakon svih obroka u danu do čišćenja staništa životinja. U centru su se rehabilitirali supovi, ali i sve ostale životinje - magarci, zečevi, psi, mačke. Ostali poslovi volontera u centru su bili vođenje posjetitelja, najčešće turista kojima su se pričale zanimljivosti vezane za otok, klimu, staze, faunu i floru Cresa. Isto tako, svaki dan je netko od volontera, ovisno tko je taj dan bio na popisu za tu obavezu, uređivao i zalijevao vrt koji se natjecao za najljepši vrt u sklopu Ministarstva turizma. Dva dana u tjednu išli smo na organizirani izlet, jednom s čamcem vidjeti gdje u prirodi (na stijenama) obitavaju supovi, a drugi put smo išli u dugu šetnju stazom, koju je naš vodič odabrao, i svaki čas zastao da nam ispriča mitove o vilama. Vraćajući se kasno u centar, pratio nas je pun mjesec koji je uz krijesnice bio jedini izvor svijetla. Obzirom na noć, u centar smo se vraćali u malim grupicama s velikim razmacima, pa su se priče o vilama produljile dugo u noć i pomogle nam da zaspimo instantno. Najzanimljiviji zadatak, koju sam imala u cijelom volontiranju, mi je bio slaganje suhozida unatoč viskom temperaturama. Traženje, prenošenje i postavljanje kamenja nije lak posao, ali podsjeća na igricu Tetris, jer da bi suhozid bio čvrst, potrebno je manje kamenje ugurati između velikih komada te tako stvoriti zaštitni zid. Volontersko iskustvo je bilo intenzivno i sjećanja na njega su i dalje jako živa. Ovim kratkim tekstom o svom iskustvu volontiranja htjela sam prenijeti spoznaju da volontiranje nije samo dobra volja utrošena u nešto, nego je to mnogo više. Volontiranje je druženje, sklapanje prijateljstva, kompas u postavljanju životnih prioriteta, omogućava nam da naučimo mnogo toga novoga o drugim ljudima i mjestima, ali i o samima sebi.

Lea Fujs (26 godina), diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Muzeologiju i upravljanje baštinom i informatologiju