Gdje sam?

Volonterski kamp - može!

Za tu mogućnost volontiranja svijetom saznala sam od prijateljice, neka prijateljica njene prijateljice je bila na tako nečemu i rekla da je bilo super. OK, malo pretjerujem, ali zapravo i nije predaleko od istine. Kako god da bilo, zvučalo je zanimljivo. I tako sam se prijavila za kamp u jednom nacionalnom parku. Da plijevim korov. „Pored sve travuljine i korova u vrtu, ti ideš plijevit` u Irsku?!“ „Da. Idem plijevit` u Irsku.“

 Međunarodni volonterski kamp naziv je za kratkoročnu volontersku razmjenu (otprilike dva tjedna), pri čemu „kamp“ ne znači doslovno kampiranje, već samo mjesto na koje dolaziš. Zato svi kažu da idu na kamp, a ne u kamp. To mjesto može biti bilo što – sportska dvorana s madracima, hostel, livade sa šatorima ili čak dvorac. Odlazak na jednu takvu razmjenu posebno je iskustvo. Ti i još petnaestak volontera iz različitih zemalja, više ili manje različiti, svi ste odabrali isti kamp i došli u nadi da posao neće biti pretežak i da će se skupiti dobra ekipa. Jer, dva tjedna ti su ljudi prvo što vidiš kad otvoriš oči i zadnje prije nego ih opet zatvoriš. Skupa čistite, kuhate, jedete, radite, igrate igre, idete na izlete,družite se...

Za tu mogućnost volontiranja svijetom saznala sam od prijateljice, neka prijateljica njene prijateljice je bila na tako nečemu i rekla da je bilo super. OK, malo pretjerujem, ali zapravo i nije predaleko od istine. Kako god da bilo, zvučalo je zanimljivo. A ionako sam već dugo razmišljala da otputujem u Irsku, ali nitko nije htio sa mnom. Volonterski kamp pojavio se kao idealno rješenje. I tako sam se prijavila za kamp u jednom nacionalnom parku. Da plijevim korov. „Pored sve travuljine i korova u vrtu, ti ideš plijevit` u Irsku?!“ „Da. Idem plijevit` u Irsku.“

Šest mjeseci kasnije, jedva dišem na nekoj planini u Killarney nacionalnom parku. Kiša neumorno pada. Na momente zapuše neki ledeno hladan vjetar. A kad ne zapuše, oko mene se roji oblak nekih mušica spremnih da me izgrizu čim maknem zaštitnu mrežicu s face da udahnem zraka. Stojim na toj planini, na visini od 45 minuta hoda, s ogromnim škarama u rukama koje me već pošteno bole i pokušavam iz 15. pokušaja posjeći drvenastu stabljiku nekog korova. I mislim si: „Što je meni ovo rebalo?“ Bez uljepšavanja, ovo je bio moj prvi radni dan.

Sljedeće jutro budim se umorna, s upalom svih mogućih mišića. Vani opet pada kiša. I hladno je. Ne želim ustat` iz kreveta. Ne želim na planinu. Ne želim radit`. Želim ić` doma, evo, spremna sam čak svima priznati da mi nije ovo u životu trebalo i da sam glupa jer sam došla ovdje. Možda čak i mami priznat` da bi mi bilo bolje da sam u vrtu plijevila. Čak mi se ni preostalih 14 volontera, koji su mi se dan ranije činili baš dragi, sad nije sviđalo. NIŠTA SE MENI OVDJE NE SVIĐA. Za pola sata zove glavni ranger parka – kiša prejako pada i nema uvjeta za rad; danas odmaramo. U kući odjednom opće veselje. S takvim ogromnim osmijesima, svi opet izgledaju simpatično. I da, ta kuća nam je zapravo baš super: smješteni smo u samom nacionalnom parku, oko nas ništa osim prirode. Za par sati, čak je i sunce zasjalo. Možda sve i nije bila tako loša ideja! Nakon veselog neradnog dana, stiže novi radni dan. Dobro je vrijeme i pogled odozgo je predivan. Ljudi su se opustili i sad se svi već toliko zezaju da me sve boli od smijeha, a ne od rada. Uskoro tu zločestu biljku, zvanu rododendron, koja je preplavila skoro cijeli nacionalni park, više nije bilo teško sjeći (tvrdokornije biljke rješavale su se umiljatim pogledom upućenim muškom dijelu ekipe pa skrenutim na problematični rododendron).

Svaki kamp ima svoje voditelje koji se brinu da posao bude dobro odrađen i da grupa volontera dobro funkcionira. Voditelji mog kampa bili su 56-godišnji Irac s dušom dječačića i 48-godišnja hippie Irkinja koji su nam non-stop pjevali tradicionalne irske pjesme ili izmišljali različite igre uz koje smo i zaboravljali da radimo. Ipak, od cijelog posla, najviše smo voljeli pauze za ručak (pazi čuda). U zadnjim minutama prije pauze, s irskih veselica prebacili bismo se na „The final countdown“. Toliko smo voljeli te pauze da nam veselje nije umanjivalo ni to što svaki dan ručamo sendviče jer se nije baš zgodno penjati na brdo s loncem graha. Najveći je problem bio „Bear Grylls Jamie Oliver“ našeg kampa koji je svake večeri odlazio na pecanje, pa bi za ručak na vrh brda zapalio vatru i pekao pastrve. Ili piliće, punjene krumpire i ne znam što sve ne. Što bi nekad nas ostale natjeralo na nezadovoljstvo našim sendvičima, iako smo taj dan umjesto parizera u njih stavili nešto suhomesnato i par šnita paradajza. Malo po malo, sve je više ljudi željelo biti kao on, pa je zadnji radni dan, tijekom pauze za ručak, 80% ljudi nešto peklo. Pod „nešto“ mislim na jabuke. Iz dućana.

Da ne ispadne krivo, nismo 2 tjedna živjeli samo na sendvičima i pečenim jabukama. U gotovo svakom volonterskom kampu postoji kitchen team – par volontera zaduženih za čistoću i kuhanje. Svaki dan, prema rasporedu napravljenom odmah po dolasku, dvoje bi volontera umjesto u sječu korova otišlo u grad i novcem iz zajedničkog budžeta kupilo namirnice potrebne za pripremu večere kojom će izliječiti sendvič-frustracije ostatka ekipe. Jedan dan odmora od posla zvuči super, ali vjerujte, skuhati finu večeru za 14 osoba zbilja nije lako. Koliko paketa tjestenine? Koliko salate? Koliko kila mesa? Što za vegetarijance? Ali neki ljudi imaju sreće, pa u kitchen team dobiju „Bear Grylls Jamie Oliver“ Francuza. Pa ispadnu dva lonca čilija, domaći kruh, špinat s bešamelom, kolač s brusnicama i milkshake. Zapravo, svim je volonterima to kuhanje stvarno dobro išlo, pa smo redovito za večeru imali pravu gozbu. Ostatak vremena provodili smo u borbama za kupaonicu, istraživanju parka, pokušajima da operemo veš, mazohističkim kupanjima u hladnim jezerima, nabacivanju loptom ili nekim kreativnim stvarima kao što su izvedbe predstava na temu proteklog dana. A uz sve osebujne likove u grupi, bilo je nemoguće napraviti išta osim parodije. (Moram spomenuti Rusa koji je na kamp došao s bocom ruma i bez vreće za spavanje jer je mislio da je "sleeping bag" jastučnica, a on takve gluposti kao što su jastučnice ne koristi.) Kako u kući i oko kuće nije bilo signala, pa nitko nije mogao zuriti u mobitel, imali smo sve vrijeme svijeta za smišljanje gluposti, ali i za uživanje u pričama o zemljama iz kojih dolazimo. Kasnije smo uglavnom odlazili do lokalnog puba – najbližeg traga civilizacije, udaljenog samo dva kilometra. Uvijek smo nevoljko hodali do tamo, ali povratci do kuće bili su sjajni :)

Vikendi su neradni, a dan se odvija kako se grupa dogovori. Mi smo svoje vikende rezervirali za izlete. Naši su voditelji došli autima i bili su spremni voziti nas kamo god smo željeli. Obišli smo valjda trećinu zapadne obale Irske za svega par Eura koje je svatko da za gorivo. Na hranu isto nismo trebali trošiti novac: zaliha sendviča bila je neiscrpna. Vožnja, plaže, kiše, sunce, klifovi, vjetar, otočići, duple duge, nema jednoroga, guranje auta, sendviči, kabanice, prizori kao iz Gospodara prstenova, mamurni ljudi na stražnjem sjedalu, smijeh, sendviči... Izleti <3

Da me sad netko pita, iste bih sekunde pristala ponoviti sve to. Užas od prvog dana pretvorio se u super iskustvo i taj ću kamp pamtiti kao najsmješnija dva tjedna u svom životu. Još uvijek, nakon godinu i pol, svako malo gledam slike i davim se. Interne fore i dalje su aktualne u Facebook grupi koju smo napravili po povratku. Ponekad se netko i nađe, pa snime simpatične videe za sve ostale, da se podsjetimo koliko nam je bilo dobro plijevit` korov u Irskoj. Priuštite si odlazak na jedan volonterski kamp, neovisno o tome koliko godina imate. Ovdje možete izabrati zemlju na bilo kojem kontinentu i vrstu rada koju želite. Za svakog postoji nešto. Vratit ćete se bogatiji za nekoliko prijatelja i jedno neprocjenjivo iskustvo. A možda i za višegodišnju zalihu smijeha :)