Gdje sam?

VIV: Volonterski Oskar 2016.: Mija Rakarić

Volonterka Ženske sobe, Centra za žrtve seksualnog nasilja Mija Rakarić posjeduje zavidno znanje za pružanje informacija, pomoći i podrške žrtvama seksualnog nasilja o njihovim pravima i mogućnostima te se savršeno uklopila u radni tim Ženske sobe.

„Prva je koja se javlja za volontiranje, pokazuje iznimnu želju za učenjem i proširenjem svog znanja i vještina, svakim svojim dolaskom unosi vedrinu i osmjeh te s radošću očekujemo svaki Mijin dolazak. Sretne smo da ju imamo!“

- djelatnice Ženske sobe – Centra za seksualna prava


Mijina volonterska priča:

Često me ljudi pitaju zašto volontiram, a ja se još češće nalazim u situaciji da ne znam odgovoriti na to pitanje. Mogu reći ono što će reći i tisuće drugih volontera: da mi je bilo dosadno, da sam htjela kvalitetno provesti vrijeme, da sam htjela upoznati nove ljude i razviti nove vještine. Volontiram već skoro 5 godina i sa svakim pitanjem „Zašto volontiraš?“ sve manje znam na njega odgovoriti i sve više sam sigurna da na to pitanje nema pravog odgovora. Jednostavno volontiram jer imam želju i volju, jer mislim da svatko od nas ima barem jednu malu iskru želje u sebi da pomogne drugome.


Ono što ja radim nije ništa posebno. Ne spašavam svijet od ratova i kometa koje prijete čovječanstvu. Nisam super heroj niti to nastojim biti. Ali s vremenom naučiš da i najmanja iskra dobrote, jedan topli osmijeh, jedna riječ, pogled i pokret, a ponajviše iskrenost otvaraju mnoga vrata. Nitko od mene ne traži da obrijem glavu, da skačem bungee-jumping (iako se bojim visina), da se borim s lavovima, da ugasim sve ratove i da svijet bude bajka. Ali zamislite svijet gdje bi svatko od nas napravio jedno malo čudo dobrote. Zamislite koliko male, jednostavne i besplatne stvari mijenjaju nečiji život. Ja spašavam živote. Bit ću egoistična i reći upravo to: „Ja spašavam živote“. Jedan po jedan, glas po glas. Život po život. Ništa me ne košta i nitko me za to ne plati. Sve što dajem je ono što svi mi imamo u zalihama, na pretek. Vrijeme, riječi, ljubav i pažnju.


I nema nekog posebnog razloga zašto to darujem baš žrtvama seksualnog nasilja. Žrtve nemaju svoj glas. Netko im je uzeo taj glas. Ne mogu vrištati, ne mogu pričati, neke od njih ne mogu ni plakati više jer nemaju snage. I zato sam ja tu. Ja sam tu da budem njihov glas i da budem njihova snaga. Da se borim za ono što im je oduzeto. Da ljudi više ne okreću glavu na ulici i da nasilje više nije stvar pojedinca. Ja sam tu da se njihove suze vide i njihovi glasovi čuju. Jer ja to mogu. I čak da sve što sam napravila je dala nekome nekakav papir sa nekakvim brojem neke tamo Ženske sobe, napravila sam puno više od onih koji su okrenuli glavu.

Možda sam ga dala upravo nekoj žrtvi koja se nema kome obratiti, možda njenoj sestri ili mami. Možda sam upravo nekom spasila život. A čime? Komadom papira. Eto, možda zato volontiram. Da bih bila glas onih koji ga nemaju. Da bi pokazala da nisu sami i da ima onih koji će se za njih boriti.