Gdje sam?

Summer camp with brown bears in Kosovo

Volonterka Paula Manjkas provela je dva tjedna, od 3. - 16. srpnja ove godine na međunarodnom volonterskom kampu nedaleko Prištine (Kosovo) i to volontirajući u skloništu za medvjede. Pročitajte njenu priču :)

Ovaj kamp mi je bio prvi volonterski kamp (nadam se ne i zadnji) te sam ga odabrala jer sam se željela odmaknuti od tehnologije, putovati, upoznati nove ljude i boraviti u prirodi. Iz informacija koje smo dobili o kampu činilo se da će kamp ispuniti sva moja očekivanja. Odlučila sam ovu kratku priču podijeliti u četiri dijela, rad (dnevni zadaci), slobodno vrijeme, grupa (ostali volonteri) i opći uvjeti u kojima smo živjeli u kampu.

Put u kamp svakako nije bio udoban pošto sam putovala više od 14 sati. Kroz prvih nekoliko dana već smo se svi udomaćili u sklonište za medvjede. Došli su volonteri iz raznih zemalja, to jest nas 11, jedna lokalna djevojka te voditelj kampa.



Kada me netko pita je li bilo naporno raditi, uvijek odgovorim da je bilo lako i da smo svi bili složni u svim dnevnim aktivnostima; kako u igrama i razgovoru tako i u dnevnim zadacima koji su bili unaprijed isplanirani i podijeljeni na manje dijelove, ali podložni izmjenama tako da smo se uvijek dogovarali tko bi što želio raditi. Budući da nije bilo izravnog kontakta sa medvjedima, najbliže što smo imali tome bila je priprema obroka za medvjede. Dnevne zadatke smo obavljali u jutarnjim satima, prije doručka pa do ručka te predvečer. Svaki dan smo imali slobodne sate nakon ručka koje smo uglavnom provodili u druženju ili kartanju. Neki od poslova su bili bojanje dasaka, ograde i fontane; okopavanje ukrasnog bilja, osmišljavanje i izrađivanje edukacijskih igara za djecu, pomaganje radnicima u pripremi i hranjenju medvjeda.



Slobodnog vremena je bilo puno te smo ga mogli koristi na razne načine. Imali smo priliku ići se kupati na jezero, planinariti, šetati po prirodi, igrati društvene igre, gledati filmove, čitati, slušati glazbu i družiti se jedni sa drugima. Išli smo na izlete u Prištinu, iz koje smo pješačili natrag do skloništa otprilike 15km, Prizren u kojem smo išli na festival glazbe i Peju koju smo odabrali posjetiti tokom slobodnog dana.

Društvo je za mene bilo najbolji dio kampa i najteži dan je za mene bio zadnji kada sam im morala reći zbogom. Prije dolaska u kamp bojala sam se kakva će biti grupa, ali ne samo da je bila dobra, bila je najbolja. Nakon dva tjedna svi smo imali osjećaj da se poznajemo mnogo duže od dva tjedna. Volonterski kamp je svakako jako dobar način da se upoznaju novi ljudi sa različitim interesima, iz drugačijih zemalja i kultura, ali sa zajedničkom željom da naprave nešto dobro i korisno, a voditelj kampa se veoma trudio riješiti sve naše probleme i svima nam udovoljiti i osigurati nam da se super provedemo. U kampu sam stekla mnoge nove prijatelje i nadam se da ću ih, ako ne sve barem neke, ponovno vidjeti.

Životni uvjeti kao što su WC, tuš, kreveti ili šatori, uvjeti kuhanja i sve ostalo su svakako nešto što zabrinjava gotovo sve koji se spremaju ići u volonterski kamp. Budući da to ovisi od kampa do kampa mogu samo reći da je u kampu u koji sam ja išla bilo tople vode, tuša i WC-a; hrana je bila vegetarijanska te smo spavali u šatorima koji su nas tamo dočekali. No sve to je bilo napisano u dodatnim informacijama koje smo dobili mjesec dana prije početka kampa.

Za kraj mogu samo reći da nije bio ono što samo očekivala već mnogo više od toga i jedno od najboljih iskustava. Za svakoga tko još nije siguran bi li išao u volonterski kamp nadam se da će i moja priča pomoći da se odluči i ode u jedan. Niti u jednom trenutku u kampu nije mi bilo žao što sam tamo.

Paula Manjkas, volonterka