Gdje sam?

SOS dječje selo Kőszeg

Bio je to nevjerojatan osjećaj, iskusiti to zajedništvo, prijateljstvo različitih kultura, ponos kada dijete želi da mu baš ti obuješ tenisice, kada nabroji sve boje na engleskom koje je naučilo od nas ili kada broji na engleskom do 10, 20, pa čak i 30. Ali nismo samo mi njih učili, već i oni nas - boje, životinje, brojeve, pjesmice i brojalice na mađarskom. Nevjerojatno je koliko smo i mi volonteri dobili provodeći vrijeme s tom djecom, a i jedni s drugima.

 Evo me, nakon gotovo godinu dana od kampa u Kőszegu, gledam fotografije i pokušavam progutati knedlu emocija koja mi se stvorila u grlu. Nevjerojatno je koliko jedno takvo iskustvo može promijeniti čovjeka i njegov pogled na svijet, otvoriti mu oči, kao što ih je meni otvorilo SOS dječje selo Kőszeg u Mađarskoj i svi mališani u njemu. Nego, da se vratim na početak...

12. srpanj. Tri sata ujutro. Noć je topla. Stojim na peronu Glavnog kolodvora u Zagrebu s ogromnim koferom pored sebe i gledam umorna lica svojih roditelja i sestre. Grižnju savjesti što su me tako kasno morali voziti na vlak prekrio je preplavljujuć, topao osjećaj u mom želucu, ali i srcu - uzbuđenje. Napokon nešto drugačije, nešto što sam tako dugo željela! Vlak stiže, upućujem posljednje pozdrave obitelji, smještam se na sjedalo, mašem kroz prozor, "Vidimo se za dva tjedna!"

U meni su se miješale sve moguće emocije - radost, strah, uzbuđenje, zabrinutost, ushićenost – ipak sam prvi put putovala sama, u nepoznato, ne znajući ni ljude ni jezik. Putem sam zamišljala svoj dolazak u Budimpeštu, upoznavanje s volonterima, zajedničko putovanje do Kőszega, dok me napokon nije svladao umor. Kada sam stigla, sve moje brige su se raspršile kao da nikada nisu ni postojale. S ostalim volonterima sam se složila prve minute, a djeca su nas prihvatila isti dan nakon prve zajedničke igre. Svako dijete je odabralo svog „omiljenog“ volontera, samo što je nas bilo premalo, a njih mnogo te je dolazilo do nesuglasica među djecom koje su se izgladile igrom, smijehom i veseljem. Bio je to nevjerojatan osjećaj, iskusiti to zajedništvo, prijateljstvo različitih kultura, ponos kada dijete želi da mu baš ti obuješ tenisice, kada nabroji sve boje na engleskom koje je naučilo od nas ili kada broji na engleskom do 10, 20, pa čak i 30. Ali nismo samo mi njih učili, već i oni nas – boje, životinje, brojeve, pjesmice i brojalice na mađarskom. Nevjerojatno je koliko smo i mi volonteri dobili provodeći vrijeme s tom djecom, a i jedni s drugima.

Sjećam se svakog lišca koje mi se zahvalno osmjehnulo, svakog imena i glasića. Rado bih ih ponovno posjetila i kada sam vidjela da se i ove godine organizira isti kamp, srce mi je poskočilo od sreće, jer znam da će naši mališani ponovno uživati u igrama, prskati se u bazenu i naučiti još novih riječi na engleskom. Nije mi žao što sam sudjelovala u tom kampu niti će mi ikada biti. Isprva sam to učinila za svoju dušu, a kasnije sam shvatila da smo svi zajedno to učinili za njihove malene duše. S ostalim sam volonterima još uvijek u kontaktu i svi se nadamo da ćemo ponovno posjetiti Kőszeg te smo u mislima još uvijek s našim malenim prijateljima. Bila su to prekrasna dva tjedna i mogla bih o njima napisati još barem desetak stranica, ali sada moram svoju priču privesti kraju.

Beskrajno sam zahvalna VCZ-u što mi je omogućio ovo prekrasno iskustvo te svojoj polusestrični Ivani Pavelić Šprajc (koja je sada u Rumunjskoj) i volonterki Marijani Brcko što su mi dale sve potrebne informacije i ohrabrujućim me riječima potaknule da se odvažim i učinim taj korak.

Ako vas muče određene brige i sumnje, ne bojte se! To je normalno. Iz vlastitog iskustva znam da vam na kraju neće biti žao, samo se treba usuditi, pokušati, usrećiti nekoga pa makar i na dva tjedna, jer znajte da će im te uspomene ostati u srcima do kraja života. Idite, volontirajte, činite dobro. Znam da ja hoću.

Volonterka Lea Hlad