Gdje sam?

Putuj, studiraj i svijetom volontiraj!

 Prenosimo vam sjećanja naše volonterke Marijane Bokun na volonterski kamp „Wöbbelin" u Njemačkoj gdje je volontirala ove godine.

Kako ukratko opisati nezaboravno iskustvo dva tjedna volontiranja u Njemačkoj?

Zašto volontiranje? Zašto volontiranje u drugoj zemlji?
Ponukana željom za novim iskustvom, znanjem i učenjem o svijetu oko sebe počela sam se raspitivati o međunarodnom volontiranju i kampovima. Sama ideja rada u grupi na određenom projektu s volonterima iz različitih zemalja oduvijek me je jako privlačila. Međutim, na početku je tu uvijek prisutno barem malo straha i sasvim racionalna pitanja. Kako ću sama putovati do tamo? Što ako se izgubim? Što ako me netko napadne? I slična pitanja koja vam se nađu u glavi kada se susretnete s nečim nepoznatim. Međutim, upravo ovdje leži prilika za rast i razvoj, da se dovedete u okolnosti izvan zone ugode i vidite kako rastete, kako učite nevjerojatnom brzinom i kako se strah brzo topi.

Dolazak u Berlin

Kada sam stigla u Berlin sama imala sam par dana vremena prije početka samog kampa za istraživanje grada i upoznavanja ljudi. Našla sam jeftini smještaj u hostelu kroz koji je svaki dan prolazilo jako puno putnika sa svojim otvorenim duhom i zanimljivim pričama kojim su mi ispunili dane do konačnog cilja—krasnog sela prema sjeveru Njemačke—Wöbbelina. Na dana polaska za kamp kontaktirala me je jedna od volonterki, Covadonga, kako bi se par nas okupilo na glavnom kolodvoru u Berlinu i skupa krenuli za Ludwigslust gdje će nas dočekati kamp-liderica i odvesti u kamp u Wöbbelinu.

Volonteri

Od samog početka se vidjelo da smo posebna grupa—osim što nas je bilo iz različitih zemalja: Hrvatska, Španjolska, Rusija, Češka, Poljska, Kina, Ukrajina i Njemačka—vladala je nevjerojatno čvrsta grupna kohezija, tolerancija i snažna želja za učenjem o našim različitim kulturama, jezicima i povijesti Drugog Svjetskog rata koja je ujedno i bila tema kampa. Poseban je osjećaj raditi s grupom volontera. Svi daju svoj maksimum i najvažnije, vidi se strast s kojim obavljaju određene zadatke.

Učenje o Drugom Svjetskom ratu i instalacija skulpture

Aktivnosti kampa sastojale su se od učenja, rasprava i fizičkih poslova. Preko tjedna bi od jutra do podneva radili na različitim aspektima posla kako bi sve pripremili za glavni događaj—predstavljanje dvometarske skulpture ispred muzeja koja simbolizira žrtve poginule u koncentracijskom logoru „Wöbbelin“.

Cilj skulpture je dati lice poginulim žrtvama kojima se nije znalo ime te su imale samo broj koji im je dan kada su stigli u koncentracijske logore. Poruka koja se htjela poslati cjelokupnim projektom je ta da nitko nema pravo zarobiti i mučiti nevine ljude. Stoga je ujedno i multikulturna grupa volontera koja je radila na ovom projektu imala dublji smisao—razvijanje tolerancije, prihvaćanje različitosti i izvlačenje pozitivnih lekcija iz negativnih događaja, kako se ovakve stvari više ne bi ponovile. Samo učenje i rasprava o tijeku Drugog Svjetskog rata povezala nas je dublje kao grupu i dovela do shvaćanja da pravo pitanje nije bilo: „Gdje je bio Bog?“, već „Gdje je bio čovjek?“ Upravo tada smo shvatili važnost tolerancije, aktivne participacije i preuzimanja odgovornosti.

Aktivnosti u kampu
Nakon što bismo završili posao u muzeju, od 16h bi se vraćali u kamp i imali slobodno vrijeme. Tada bi najčešće radili grupne vježbe za jačanje grupne kohezije—poput onih kojih smo radili u sklopu kolegija „Socijalni rad s grupom“, dok bi „kitchen team“ za taj dan pripremao večeru. „Kitchen teamovi“ funkcioniraju na način da se za svaki dan odredi par osoba koje su zadužene za jelo taj dan. Na taj način, osim što smo se poprilično zabavljali u kuhinji, isto tako smo naučili i različite internacionalne recepte, te smo svaku večer jeli hranu koja je specifična za određenu zemlju. Neke dane smo imali organizirane izlete poslije posla pa smo tako posjetili i Schwerin i njegov poznati dvorac u kojem je parlament, zatim koncentracijski kamp u Neuengamme-u i Hamburg koji nas je sve ostavio bez daha.

Važnost volontiranja i rada na sebi

U muzeju smo također učili i tehnike snimanja filmova gdje smo imali priliku naučene tehnike upotrijebiti i tako vlastitim snagama snimiti kratki film o našem radu na ovom projektu. Osim toga, imali smo i kreativne radionice s lokalnim umjetnikom gdje smo učili raditi skulpture. Kao što vidite aktivnosti nije nedostajalo, svaki dan nam je bio ispunjen, kao i večeri koje bi najčešće iskoristili igrajući igre, razglabajući o važnim temama, smišljajući različite manevre ili naprosto u šali. Hodnici našeg stambenog kompleksa često su bili ispunjeni smijehom i pozitivnim duhom.

Ništa nam nije bilo teško, čak i oni monotoni i neznačajni poslovi obavljali su se s voljom i željom. Zapitala sam se zašto je to tako? Zašto stvari u našem svakodnevnom životu obavljamo automatski bez ikakve stvarne volje, već jednostavno zato što moramo i nemamo druge? Kada je stiglo vrijeme za polazak kući, spakirala sam stvari, oprostila se od svojih novonastalih prijatelja s kojim se čujem i danas i razmišljala o tom pitanju koje mi se cijelim putem motalo po glavi. I shvatila sam da nam svima nedostaje entuzijazma i motivacije.

Ispunjena sa svim novim iskustvom, znanjem i novim prijateljima, vratila sam se doma i odlučila da više neću „zatomiti“ svoj entuzijazam iako ga drugi ljudi ne dijele sa mnom i usprkos tome što ponekad vodi u razočarenje a ne u uspjeh. Volontiranje stvarno je dragocjeno iskustvo. Usmjeri nas na bitne stvari kada nam se kompas malo „pošeremeti“ i daje nam snagu da svoj entuzijazam i strast koristimo i u ostalim aspektima života.

Veselim se otkriti što će me sljedeći kamp naučiti :)

Marijana Bokun (22), Zagreb