Gdje sam?

Prvi zeleni volonterski kamp u Portugalu

PRIMJER IZ EUROPSKE UNIJE: kako na neformalan način utjecati na promjenu ponašanja prema okolišu:

''Kroz ta dva tjedna, koliko smo ih proveli spavajući, jedući, radeći i zabavljajući se zajedno, pokazalo se da kulturalne različitosti ne moraju nužno biti uzrok sukoba već da njihova prisutnost može uvećati kvalitetu našeg života.''

PIŠE: Petra Pekica

"Našla sam honorarni posao kako bih skupila novac za odlazak na kamp, no o tome nisam ništa rekla svome ocu jer je on prilično strog i konzervativan pa sam znala da ga moja ideja o putu u Europu neće oduševiti. Potajno sam bukirala sve letove i tek sam mu deset dana prije no što sam krenula za Portugal rekla da idem na put. Poludio je i pitao me otkud mi novac za tako nešto, a kad sam mu sve objasnila, i dalje je bio prilično ljut, smirio se tek kad sam mu obećala da ću se vratiti ranije no što sam planirala" – ispričala mi je Sodam Jeong, 21-godišnja djevojka iz Južne Koreje koju sam ovog ljeta upoznala na međunarodnom volonterskom kampu u Portugalu. Nakon svega što je napravila da bi uopće krenula put Europe, trebala je još preći gotovo pola zemaljske kugle kako bi bila jedan od dvadesetak stranih volontera koji su sredinom kolovoza stigli u Portelu, malo portugalsko selo smješteno otprilike 120 kilometara sjeverno od Lisabona, kako bi tijekom dva tjedna tamošnje stanovništvo na neformalan način pokušali osvijestiti o potrebi očuvanja prirode i prirodnih resursa. No, osim svojevrsne ekološke edukacije, cilj kampa specifičnog imena Me&you@4change.eu bila je i međukulturalna razmjena i širenje tolerancije među sudionicima kampa, ali i lokalnim stanovništvom, pa je prisustvo mladih iz tako dalekih krajeva svijeta i prilično različitih kultura bilo i više no dobrodošlo. Organizator kampa, udruga Os Quatro Cantos do Cisne, htio je tijekom njegovog održavanja mladima iz svoje sredine dati priliku da upoznaju svoje vršnjake iz drugih krajeva svijeta te njihove običaje, jezik i kulturu, ali i da uvide mogućnosti mobilnosti koja im se danas nudi sudjelovanjem u raznim projektima financiranim od strane Europske Unije.

Biciklom do čistog zraka

Glavni zadatci koje su volonteri za trajanja kampa trebali odraditi bili su uređenje okoliša u susjednom selu Pereiri te pomoć u organizaciji trodnevne mjesne zabave kroz čiji će se program lokalnom stanovništvu pokušati približiti ideja o potrebi recikliranja otpada i uštede prirodnih resursa za buduće generacije. Tako smo očistili izvor kojim se tamošnje stanovništvo služi, ofarbali dva seoska dolapa te ogradu i dio zgrade koji pripada organizaciji koja nas je ugostila, ali i očistili njezino dvorište i okolicu budući da je to bilo mjesto gdje se zabava trebala održati. Posljednjih dana uglavnom smo se bavili organizacijom zabave: rješavali logističke zadatke poput postavljanja stolova, osposobljavanja šanka, i ukrašavanja područja gdje će se zabava održati, ali i osmišljavanjem eko-igrokaza i raznih igara za djecu kojima će se u sklopu programa prisutnom stanovništvu odaslati snažna ekološka poruka. Naš kamp bio je ujedno i prvi “zeleni” volonterski kamp ikad održan u Portugalu što znači da su volonteri za njegova trajanja živjeli i djelovali tako da svojim ponašanjem što manje štete okolišu te da sačuvaju što više energije i vode. Tako su organizatori odlučili i kako će jedino prijevozno sredstvo koje će volonteri tijekom ta dva tjedna koristiti biti bicikl, kako se u okoliš ne bi ispuštao suvišni ugljični dioksid što je značilo da ćemo svakog dana do Pereire, udaljene 5 i pol kilometara od Portele, i natrag, ali i na svaki drugi izlet, primjerice na kupanje na obližnju rijeku Zezere, ići biciklom. Iznimka je bio jedino posjet astronomskom centru u blizini susjednog grada Constancije do kojeg smo, zbog osobne sigurnosti, prevezeni kombijem budući da se do centra moralo ići noću, a kako do njega ne vodi posebna biciklistička staza, volonterima se nije mogla jamčiti bezopasna noćna vožnja.
Izbor organizacije da već prvi volonterski kamp koji organizira bude „zeleni“ kamp ekološkog usmjerenja, zapravo je veoma logičan. Naime, kraj Portele, koja broji samo tristotinjak stanovnika, prolazi Tejo, najveća portugalska rijeka, pokraj koje je izgrađena obližnja tvornica papira, veliki zagađivač rijeke i zraka, jedna od dvije najveće tvornice papira u zemlji. Zbog nje se u cijeloj okolici, pogotovo na zemljištu koje su prije nekoliko godina opustošili šumski požari, uzgajaju eukaliptusi.
- Eukaliptus se ovdje masovno sadi zato što brzo raste pa je
pogodan za proizvodnju papira, no nije autohtona biljka ovoga kraja pa njegova prisutnost ubija ostalo samoniklo bilje koje je prije požara živjelo na ovim područjima pa se tako uništava prirodna bioraznolikost ovoga kraja – ispričao nam je lokalni ekolog prilikom jednog od organiziranih izleta kojim nas je proveo kroz obližnje šume eukaliptusa. Osim toga, premda su sela u kojima smo boravili veoma mala (Pereira ima samo 15 stanovnika), a i prilično su blizu jedno drugome, ljudi ama baš svuda, pa čak i do svojih susjeda udaljenih tek par sto metara, idu automobilom, zbog čega nepotrebno zagađuju zrak.
- To je još jedan od razloga zašto smo odlučili da volonteri svuda idu biciklom. Htjeli smo da vas stanovnici sela svakoga dana vide u vožnji u nadi da će jednog dana možda početi slijediti vaš primjer te do susjeda otići biciklom, a ne automobilom te tako sačuvati barem malo zraka koji nam je svima prijeko potreban za život - kazao nam je Daniel Martins, predsjednik organizacije Os Quatro Cantos do Cisne.
Druga misija kampa, a ta je međukulturalna razmjena i širenje tolerancije, odvijala se kroz brojne susrete volontera i lokalnog stanovništva. Jer premda od Portele do Santa Margaride, najbližeg mjesta koje ima željezničku postaju i od kojeg vlakom treba malo više od sat vremena do Lisabona, ima samo pola sata hoda, prema riječima Davida Silveria, jednog od volontera organizacije Os Quatro Cantos do Cisne, neki od lokalnih stanovnika gotovo cijeli svoj život proveli su samo unutar svog sela te gotovo da i nisu imali nikakvog kontakta s ljudima iz drugih sredina, a pogotovo ne s ljudima koji dolaze iz daleke Južne Koreje, Sibira ili Egipta, odakle su stigli neki od sudionika kampa. Zbog toga su održana različita druženja tijekom kojih su volonteri nastojali stupiti u kontakt s lokalnim stanovnicima, poput prijateljskih nogometnih susreta ili večeri kada su im nastojali predstaviti zemlje iz kojih dolaze te im ponuditi kakvo jelo ili piće iz svoga kraja. Drugih bi večeri lokalni Portugalci nastojali uzvratiti spremanjem domjenaka na kojima su sudionici kampa imali prilike kušati tipičnu portugalsku hranu ili slušati tradicionalnu glazbu iz te regije. I premda su i jedan i drugi cilj koji si je organizator kampa zadao teško ostvarivi u samo dva tjedna, možemo biti sigurni da smo u ostvarenju ovog drugog barem djelomično uspjeli. Jer premda je rijetko tko među lokalnim stanovnicima pričao engleski, rado su se družili s volonterima i uvijek su nas htjeli častiti pićem, a žene iz sela nerijetko bi pograbile i kojeg od naših nekoliko dečki za ples. Tijekom posljednjih dana kampa, kada se održavala i zabava koju smo marljivo pripremali, mnogi od njih došli su nam zahvaliti na našem doprinosu i poželjeti nam sretan put kući.

Mladi iz svih krajeva svijeta

Priču o kampu koju sam započela s riječima jedne volonterke, privest ću kraju osvrtom na ljude koji su činili taj kamp, a koji su svoje slobodno vrijeme iskoristili da bi dali doprinos očuvanju okoliša. Većina njih bili su studenti u dvadesetima te im je, baš kao i meni, ovo bilo prvo ovakvo iskustvo. Stigli su uglavnom iz raznih europskih zemalja, primjerice iz Italije, Njemačke, Francuske, Češke, Švedske, Španjolske i Turske, ali bilo je i onih iz zaista dalekih krajeva, poput Katje koja je došla iz Sibira. Među tom šarolikom ekipom našao se, između ostalih, i jedan Egipćanin koji je na dugoročnoj volonterskoj razmjeni pa će usput o kampu i okolnim selima napraviti dokumentarac, Estonka koja je po struci učiteljica plesa pa je na fešti izvela i plesni performans inspiriran fadom, Srbin koji je iz Vojvodine pet dana i četiri noći neprestano putovao vlakom kako bi stigao na kamp, ali i drugi zanimljivi pojedinci kojima bi se mogao posvetiti zaseban tekst. No jedan od najposebnijih volontera zasigurno je Dami s početka priče. Svojim lošim engleskim, smiješnim južnokorejskim pjesmama, ali i povremenim govorenjem u snu, nasmijavala nas je do suza. Vrlo brzo postala je zaštitni znak našeg kampa i gotovo sva zafrkancija zbivala se na račun opreka između naše i njezine kulture. Njoj je u početku bilo čudno kako se jedan od parova na kampu slobodno ljubi u javnosti, što u Južnoj Koreji nije običaj, a većini nas bilo je nevjerojatno smiješno njezino oduševljenje smokvama, koje je probala prvi put u životu! No premda smo se često čudili njezinoj neupućenosti u pojedine teme koje su kod mladih Europljana prilično uobičajene, nitko se zbog toga nikada nije šalio na grub način ili pokušao omalovažavati njezinu pripadnost dalekoistočnoj kulturi. Kroz ta dva tjedna, koliko smo ih proveli spavajući, jedući, radeći i zabavljajući se zajedno, pokazala su da kulturalne različitosti ne moraju nužno biti uzrok sukoba već da njihova prisutnost može uvećati kvalitetu našeg života. Zbog mnogih lijepih uspomena nastalih za trajanja kampa, neki od volontera napustili su ga sa suzama u očima, no ono što je na kampu stvoreno, a što će trajati i nakon njega, brojna su prijateljstva i poznanstva s mladim ljudima iz cijeloga svijeta.

PIŠE: Petra Pekica