Gdje sam?

Propitivanje mogućnosti promjene...na albanski način

Vjerojatno je najbolje volontersko iskustvo započeti iskustvom puta. Po staroj frazi, meni cilj nije bio konačno odredište, nego i sam put. Do Albanije iz Hrvatske zaista ne treba puno; Albanija je bliska zemlja. Međutim, to se puno drukčije doživljava.

U Albaniju namjerno nisam htio ići avionom, nego sam se odlučio za autobus. Doduše, iz Zagreba sam doletio do Dubrovnika, ali Hrvatsku ionako cijelu poznajem. Od Dubrovnika do Tirane, glavnog grada Albanije i lokacije mog volontiranja, došao sam autobusom, kroz priobalje Crne Gore. To je posve zanimljiv put, ne samo zbog prirodnih ljepota i karakterističnih problema kad se putuje neorganizirano, nego i zbog mijene kulturnog krajolika. Nevjerojatno je zanimljivo zaroniti iz slavenskog jezičnog svijeta u prostor govornika jezika koji gotovo uopće ne razumiješ. Doduše, imao sam blagi prijelaz, jer na jugu Crne Gore većinsko stanovništvo su Albanci koji pričaju meni razumljiv (crnogorsko-hrvatski) jezik. To mi je pomoglo barem kod cjenkanja za apartman. Međutim, već dolaskom u Albaniju nastupaju prvi problemi, jer prosječan Albanac ne zna gotovo ništa engleskog i eventualno natuca talijanski, tako da sam do samog odredišta u Tirani jedva stigao. Na taj način, sporazumijevajući se vrlo teško, sam proveo i većinu vremena svog volonterskog iskustva. Neke riječi albanskog jezika slične su romanskim jezicima (najviše talijanskom), ali albanski jezik je sasvim poseban. Domaći volonteri, naravno, pričaju engleski prilično dobro.

Naš volonterski kamp je ustvari romsko dječje okupljalište, nešto kao neformalna škola (oni to zovu, na albanskom, ''Rromani baxt'') koja na neformalni način služi za edukciju romske djece. Inače, to je smješteno u jednom od siromašnijih kvartova ionako siromašne Tirane, u romskom kvartu. Doduše, u Albaniji uopće ne postoji takva striktna odvojenost Roma od ostatka populacije, tako da su u tom kvartu Romi većina, ali žive i Albanci. Uopće, i sami Romi se osjećaju mnogo više Albancima nego što se Romi u Hrvatskoj osjećaju Hrvatima. Prema tome, moj vizualni dojam je da u Albaniji ne postoji nikakva segregacija. Ipak, naš domaćin (albanski volonter) mi je razjasnio razloge za svoje volontiranje rekavši da on želi potaknuti romsku zajednicu da se bolje inkorporira u albansko društvo, napomenuvši da postoji mnogo neradnika među Romima. Ja se s tim mišljenjem nisam slagao, ne samo zato što su Romi ondje zaista zaposleni, nego i stoga što smatram da su i njihove originalne djelatnosti nešto što ima pravo na opstanak, na to da ne bude inkorporirano u dominantnu kulturu.

Sam rad uopće nije bio težak, dapače bio je zadovoljstvo (iako djeca kao djeca vrlo često znaju biti naporna, i ponekad mi je padalo napamet da jedva čekam da sve tozavrši). U našem ''Rromani baxtu'' bilo je djece svih uzrasta, od najmanjih (4-5 godina) do gotovo ljudi starih gotovo kao mi, volonteri. Rad je trajao svega 4 sata dnevno (ujutro od 8 do 12 h), tako da i nije bilo previše teško. Ali s obzirom da su sva djeca zapravo susjedi ''Rromani baxta'', družili smo se s nekima od njih i mimo radnog vremena. Osobno sam s najstarijima i najozbiljnijima provodio vrijeme i mimo toga, pričajući o svemu i pokušavajući prenijeti kakvu 'pozitivnu poruku'. To je bio pogrešan pristup iz više razloga. Prvo, premalo je vremena za bilo što – moje iluzije da nešto mogu promijeniti nabolje isparile su u roku od nekoliko dana; nažalost, i to se mora konstatirati, bijeda je u Albaniji (a pogotovo među siromašnijima) prevelika da bi se to moglo ispraviti jednokratnim dvotjednim volontiranjem po 4 sata dnevno. Drugo, pozitiva je već bila uključena – ta djeca, u kako god teškim uvjetima odrastala, ista su kao i svaka druga djeca. Nježna, pozitivno nastrojena, bez predrasuda prema strancima. Nema sumnje da bi iz njih izrasli jednako dobri ljudi kakvima se smatraju i zapadni Europljani, i da hoće. Međutim, same uvjete u kojima ta djeca žive ne može se promijeniti volontiranjem, pa čak ni cjeloljetnom edukacijom. Što se svega drugoga tiče, među tom djecom se nalazi jednak omjer potencijalno vrlo kvalitetnih ljudi kao i u 'običnoj' populaciji: i ondje postoje mladi intelektualci (s jednim od njih sam i danas u kontaktu, dečko ima 17 godina i priča 4 jezika, romski, albanski, talijanski i engleski).

Ja sam uglavnom radio sam starijim dečkima, od 12 do 18 godina, igrajući šah, podučavajući nešto engleskog i zemljopisa. To mi je mnogo bolje leglo nego rad sa sasvim malim klincima. Naravno da mi je bilo drago što sam 5 do 10 ljudi naučio šahu, ali isto tako me ražalostila pomisao da se ustvari ne može puno napraviti za te ljude. Prevelika je materijalna bijeda u kojoj žive, a to se ne može promijeniti volontiranjem, nego promjenom cjelokupnih društvenih odnosa. Uostalom, tijekom svog volontiranja sam naučio da i ne treba robovati tome: romska djeca, i njihovi roditelji, ondje žive svaki dan s jednakom dozom užitka kao i bogati zapadnjaci – nije u šoldima sve. Ti ljudi se vesele, igraju, smiju i raspravljaju o politici baš kao i mi boljestojeći Hrvati. Materijalno stanje i nije najvažniji pokazatelj njihova unutrašnjeg doživljaja. Sporazumijevali smo se teško, ali i kao ljudi s ljudima. Nakon volontiranja sam samoinicijativno pomagao i roditeljima te djece oko nekih fizičkih poslova, što je za mene bilo prilično teško iskustvo (a uvijek sam mislio da mogu lako podnijeti fizički rad). Teško mi je procijeniti zadovoljstvo ljudi s kojima sam ondje pričao i radio. Ipak mi nije bilo lako pri srcu kad sam vidio da jedan od mojih najdražih 'učenika' šaha, otprilike desetogodišnjak, odvoz u tačkama željezni otpad nakon što je nastava završila, dok ja uživam u hladu uz hladno pivo.

Naposlijetku mi ostaje rastrgan osjećaj nakon povratka iz te mračnije (kao da postoji mnogo svijetlih) strane Albanije. S jedne strane, užasna je spoznaja da ta djeca, jednako ili više inteligentna od svojih britanskih vršnjaka, nikad neće imati priliku da završe britansko sveučilište. S druge strane sam čak i sretan što sam uvidio da svi ljudi dijele sličnu motivaciju: nisam primijetio ništa manje volje za životom među tom romskom djecom (i njihovim roditeljima, od kojih se zaista brojni trse da njihovoj djeci bude bolje) nego bilo gdje drugdje. Povratak mi je stoga i protekao u takvim mislima, zdvojnim i neodlučnim; zapravo ni sad ne znam što bih mislio o svemu tome.

Luka Domjanović