Gdje sam?

Osmijeh koji znači sve!

Odlučila sam se uključiti u Volonterski klub I. gimnazije kako bi mogla pomoći ljudima oko sebe. Ljudima u potrebi. Željela sam pridonijeti svojoj sredini kao što to radimo već nekoliko godina u mojoj obitelji.

Prvi sam put volontirala tek u svibnju 2013. god. Te subote išli smo u Bolnicu za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri i mogu reći da me tada motivirala želja za pomaganjem, ali i znatiželja. Kada smo došli tamo, cijeli je svijet stao na trenutak i svakodnevne se stvari nisu činile uopće važne. Kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao: nije pošteno. Većina djece je nepokretna, a uz mentalnu retardaciju često imaju i fizičke deformacije. Bilo je to tako teško vidjeti, ali smo, kao volonteri, ipak uspjeli zadržati osmjeh na usnama. Usprkos tome što je tada bilo teško i tužno, osjetila sam potrebu vratiti se.

U kolovozu sam bila u talijanskom kampu „Il giardino delle rose blu“ i devet dana smo volontirali u bolnici. To se mjesto jako promijenilo u mojim očima od svibnja. Upoznala sam ih: Nina je znala imena većine ljudi, Marko je trčao po parku i hodnicima, Jelenu sam vozila u kolicima u šetnju parkom, a Ivana je plesala s maramom na glavi. S Mihaelom sam, koja mi je tada postala najbolja prijateljica, igrala nogomet u kojem je ona puno bolja, tražila sam ljude iz njezinog rodnog grada i pjevala narodnu glazbu koju ona toliko voli.

Od tada se vraćam u Gornju Bistru svaki drugi tjedan. Iako nemaju nikoga, ne znaju za pojam mame i tate, nemaju mobitel niti računalo (dok mi imamo sve), ipak su sretni, smiju se.

A taj mi njihov osmijeh znači sve!

Barbara Rubinić

Učenica 3.e razreda I. gimnazije u Zagrebu
Članica Volonterskog kluba I. gimnazije