Gdje sam?

Moje Olešnice, moja ljubav!

Naša volonterka Ana Cesarec prošlu je godinu provela dva tjedna u međunarodnom volonterskom kampu u Češkoj. Kako joj je bilo - obavezno pročitajte :)

Bliži se ljeto 2015. godine…uskoro će završiti ljetni semestar, ispitni rokovi se bliže kraju i imam cijelo ljeto pred sobom. Imam dugačke dane, ljetnu dosadu, cjelodnevno izležavanje, kupanje na bazenu ili moru, beskonačna druženja s prijateljima, sladoleda na tone, voća još i više, laganu odjeću i život bez brige. I premda cijenim sve to što imam, ne želim i ovo ljeto provesti na isti način. Želim činiti nešto što će mi ispuniti dane, nešto što će me „trgnuti“ i motivirati da se pokrenem i iskoristim sve svoje potencijale koji uvijek nekako zamru čim ljetne vrućine uzmu maha. Želim učiniti nešto drugačije, nešto što će uveseljavati i mene i druge, nešto što će mi se zauvijek urezati u sjećanje i učiniti tužnom što je završilo, a sretnom što se dogodilo. Što bi to moglo biti?


Što je vrijeme više prolazilo, sve manje sam znala što ću sa sobom kad ljeto napokon pokuca na vrata. Mogu li ta vrata otvoriti koji tjedan kasnije, dok smislim što ću sa sobom? No, najljepše stvari se događaju kad ih najmanje očekuješ, pa je tako iz vedra neba osvanuo natječaj Volonterskog Centra Zagreb povodom sezone međunarodnih volonterskih kampova „Studiraj & svijetom volontiraj.“ Naime, trebalo je osmisliti kratku priču zašto bih voljela volontirati i što volontiranje znači za mene. S obzirom da sam imala nešto volonterskog iskustva, koje je bilo i više nego pozitivno za mene, odlučila sam sjesti za računalo, napisati koju riječ, pa što bude. Još uvijek nisam bila svjesna kako je to upravo ono što mi treba.


Iznenadila sam se kad je moja priča ušla u uži krug, među šest najboljih priča. Još više sam se iznenadila kad sam vidjela ostale priče: to su bili pravi, pravcati tekstovi, a ja… ja sam napisala jednu rečenicu. „Volontirati – ulagati vrijeme da bi obogatili srce. Želim sudjelovati na međunarodnom volonterskom kampu, jer „rijetko nam se ukaže prilika za velika djela, ali svijet je pun prilika za učiniti mala“. Bila sam sretna. Bila sam ponosna na sebe što sam zapisala ono što mi je srce govorilo u tom trenutku. Bila sam oduševljena što se nekome to zaista i svidjelo. Sada sam sa sigurnošću znala što želim ovo ljeto – želim volontirati u međunarodnom volonterskom kampu!


Početni entuzijazam vrlo brzo je utihnuo, jer ga je nadglasao zvuk realnosti: „pa ne ide to baš tako jednostavno kako si zamislila!“, „u kakav kamp uopće želiš ići?“, „kako ćeš ti sama otputovati u nepoznato?“, „što ako ti se neće svidjeti?“… bezbroj pitanja se počelo vrzmati po glavi. Nasreću, VCZ bio je tu za svako moje pitanje, organizirali su sastanak za volontere i prošli su s nama svaki korak – od toga koji kamp izabrati, kako se prijaviti i što očekivati, do toga da su nam volonteri pričali svoja iskustva, kako su se oni osjećali za prije/za vrijeme/po povratku iz kampa i zajedno smo prošli pitanja o očekivanjima i strahovima. Nakon sastanka, osjećala sam se spremnom. Moj entuzijazam ponovno je bio na razini i željela sam što prije započeti svoju avanturu.


Na internetskoj stranici SCI (Service Civil International - globalni volonterski mirovni pokret), otvorila sam bazu volonterskih kampova kako bih izabrala kamp u koji želim ići. Moguće ih je izabrati nekoliko, po prioritetima, no već nakon manje od pola sata traženja, našla sam kamp koji sam smatrala savršenim za mene: ljetni jezični kamp za djecu u Olešnicama, malom selu nedaleko od grada Brna u Republici Češkoj. Tražili su 4 volontera, od toga 2 volonterke. S obzirom da je kamp organiziran u vrijeme praznika, aktivnosti koje bi volonteri osmislili za djecu (u dobi od 10 do 15 godina), trebale su biti neformalne – umjesto klasičnog sjedenja u klupama, s djecom bi igrali različite interaktivne igre, kvizove, pjevali pjesme, plesali i organizirali mala natjecanja. Provodili bi šest sati dnevno unutar učionice ili izvan nje, ovisno o vremenu, a nekim danima bi išli i na izlete. Volonteri bi bili smješteni u pansionu s bazenom i terasom, a imali bi i organizirane objede. Zar ne zvuči savršeno?

S obzirom da obožavam raditi s djecom (ta, budući sam logoped!), znala sam da je ovaj kamp moj pravi put, moja ljetna ljubav i da moram dati sve od sebe da od svih volontera izaberu baš mene. Odmah sam ispunila prijavnicu, napisala kratki životopis i zašto bih voljela volontirati baš u ovom kampu. Sad je preostalo samo čekati.

Vrlo brzo sam dobila odgovor, čak puno prije negoli sam očekivala – primljena sam! Nedugo zatim zaprimila sam i mail od češke volonterke Haničke, koja je bila zadužena za nas 4 međunarodna volontera, sa svim detaljima: kako doći do tamo, kako će izgledati smještaj i škola, koje su obaveze volontera, što treba ponijeti od odjeće, koliki džeparac (s obzirom na cijene) i slično. S obzirom da je poslala zajednički mail svim volonterima, ostvarili smo kontakt i prije no što smo došli u Olešnice: Jenny iz Finske, Abishek iz Indije, Uroš iz Srbije i ja, iz Hrvatske.

…došao je i taj dan – dan D. Spakirane, opremljene, spremne i pune dobre volje, moja malenkost i ja, same samcate smo doputovale do Praga autobusom. Tamo me dočekala češka volonterka Hanička, s kojom sam, potom, na aerodromu dočekala volonterku Jenny iz Finske. Sad smo se sve zajedno mogle zaputiti u Olešnice. Tamo su, već udomaćeni, čekali Abishek i Uroš. Strah od neslaganja s drugim volonterima (što je bio najveći strah jednom kad sam se upustila u ovu avanturu), ispario je takvom brzinom, kao da ga nikada nije ni bilo. Odjednom, svi drugi (sitni) strahovi, pali su u zaborav.

Prvi je dan ljetnog jezičnog kampa – prvi je dan upoznavanja sa djecom. S obzirom da su još prilično mali, nisu baratali engleskim jezikom kao mi, volonteri. Nasreću, tamo je bilo još nekoliko čeških volontera, koji su prevodili djeci sve ono što nisu razumjeli – znači, gotovo sve :) No, nije činilo nikakvu prepreku. Dječja iskrenost i otvorenost učinila je da se osjećamo dobrodošlima, a mi smo svoju zahvalnost uzvratili dobrom voljom i spremnošću da im ovaj kamp nastojimo učiniti najboljim iskustvom koje su imali ovo ljeto – štoviše, to smo čvrsto odlučili.

Svaki dan, od jutra do podneva provodili smo u školi, a nama volonterima, popodne je bilo rezervirano za osmišljavanje programa za idući dan. Odlično smo se slagali, imali smo super ideje i nije bio ni najmanji problem osmisliti što ćemo i kako raditi s djecom. Imali smo vremena i za međusobna druženja, također sa češkim volonterima, a objedi su nam postali najdraži dio dana – jeli smo u malom restoranu u skijaškoj kućici smještenoj nedaleko od našeg pansiona, gdje nas je svakodnevno, s različitim tradicionalnim jelima, uveseljavao gospodin Radim. Svaku večer smo provodili u šetnji, izmjenjujući zanimljivosti o našim zemljama i kulturi, a međusobne priče o nama samima, našim obiteljima i bliskim osobama, činile su nas sve povezanijima – postali smo pravi prijatelji.


S obzirom da je nas volontera bilo prilično malo, a razred je bio samo jedan, stvorili smo snažnu povezanost i toliko smo se navikli jedni na druge, da je rastanak bio nezamisliv, i što se više bližio, sve više smo negirali da zaista svemu lijepome dođe kraj. Dan rastanka nikada neću zaboraviti: djeca su nam donosila poklone u obliku čokolada i narukvica koje su djevojčice izradile, a svaki volonter je dobio i posebnu zahvalnicu. Svi smo se grlili, brisali jedni drugima suze i pozdravljali uz obećanje kako ovo nije zbogom, već doviđenja. Koliko god su nam djeca prirasla srcu, činilo se kako smo mi njima prirasli još i više, što nas je činilo neizmjerno sretnima i zadovoljnima – osjećali smo se kao da smo ostvarili ono za čime smo otpočetka žudili: ovaj kamp je zaista postao nezaboravno iskustvo za sve.

Hvala Volonterskom Centru Zagreb što volonterima pruža priliku da budu dio međunarodnog volonterskog kampa, jer se takvo iskustvo teško može opisati riječima, već ga doista treba proživjeti. Svakome bih preporučila da se barem jednom u životu odluče za ovaj korak, uz malu poruku za kraj: „Volonteri nisu plaćeni, ne zato što je njihov rad besplatan, već zato što je njihov rad neprocjenjiv.“

volonterka Ana Cesarec
(međunarodni volonterski kamp Olešice, Češka, 2015.)