Gdje sam?

Moja volonterska priča: ALBANIJA

Zaista je teško eksploziju boja u glavi pri spomenu volonterskog kampa pretočiti crno na bijelo na papir. Količina emocija, dobre vibracije, energije, dijeljenja svega s nepoznatim ljudima ne može se opisati riječima. Ako razmišljaš o odlasku na volonterski kamp nadam se da će ti moja priča biti poticaj za prijavu. Ponesi samo puno dobre volje i otvoreno srce - sve ostalo će sjesti na svoje mjesto.

Moja volonterska priča započela je s tri riječi kojih se svatko tko je (ili barem misli da je) u sretnoj ljubavnoj vezi boji: Ne volim te.
Te tri riječi uzdrmale su moj savršeni mali svijet, izbrisale na brzinu sve planove za budućnost, poljuljale moje samopouzdanje i potjerale me u potragu za samom sobom.

Što čovjek radi u trenutku emocionalne krize? Žudi za nečim nepoznatim, za novim planinama i rijekama, novim poznanstvima, pričama, utjehom. Tu kreće moja potraga za volonterskim kampom. Isti tjedan odlazim na sastanak u Volonterski centar Zagreb i aktivno se uključujem u potragu.

Jedan semestar studija provela sam u Brnu u Češkoj u sklopu Erasmus razmjene studenata gdje sam upoznala Albanku Saru. Sara je jedna od onih ljudi s kojima klikneš na prvu, s kojima shvatiš da različiti jezik i kultura nisu prepreka stvaranju trajnog prijateljstva. Sara je ljeto nakon Erasmusa stigla k meni u posjet u Šibenik, i od tada me neumoljivo pozivala k sebi u Albaniju. Tako sam odlučila svoj prvi volonterski kamp odraditi upravo u Albaniji. Pretragom EVS baze pronašla sam kamp u malenom planinskom mjestu Peshkopia na sjeveru Albanije, u kojem se radilo na označavanju planinarskih staza i promociji turističkih potencijala Albanije. S obzirom da sam završila planinarsku školu u Zagrebu s oduševljenjem sam prihvatila ovaj izazov. Zajedno smo se prijavile.

Pravi izazov bio je pronaći linije do Albanije. Kraće traje putovanje avionom u Japan nego autobusom do Albanije! Opcija mi je bila preko Crne Gore, a uključivala je presjedanje usred noći ili preko Kosova, noćnom linijom Zagreb- Priština- Prizren. Odlučila sam se za drugu opciju. Moj backpack i ja krenuli smo na putovanje 19. srpnja autobusom punim Albanaca koji su putovali u posjet rodbini na Kosovo. Moram istaknuti da većina putnika nikad nije bila u Albaniji i uvjeravali su me da je tamo opasno, čudili se mojoj hrabrosti što kao žena putujem sama. U ranojutarnjim satima stigli smo na Kosovo; po novoizgrađenom autoputu vozila sam se do Prizrena gdje me dočekala Sara.
Autobusom smo se odvezle do Tirane gdje smo provele noć i ujutro se uputile u Peshkopiu. Vozeći se do Tirane ne možete ne primijetiti masivne planine i divlju prirodu tako da sam se uistinu radovala našoj planinskoj avanturi. Jutarnja vožnja u Peshkopiu bila je prava životna avantura: 4 sata u krcatom mini kombiju kroz planinu na +40 stupnjeva. Zanimljivo je da je Peshkopia udaljena samo 180 km od Tirane, ali zbog kvalitete puteva nemoguće je stići tamo u kraćem vremenskom roku. Radi se o malom gradiću od 13 000 stanovnika na samom sjeveru Albanije okruženom prekrasnom neistraženom prirodom. Hostel u kojem smo bile smještene je bio zaista lijep, bivša vikendica Envera Hoxhe, komunističkog vođe Albanije. Po dolasku smo upoznale ostatak ekipe: 2 Čehinje, 3 Španjolaca (jer Španjolci su na svakom kampu:), 1 Talijan i 1 Irac. Uz njih, u hostelu su boravila 2 Francuza koja su putovala po Balkanu u nekakvoj krntiji od auta volontirajući u lokalnim zajednicama.

Naš radni dan je izgledao otprilike ovako: doručak, odlazak u planinu, označavanje planinarskih staza, povratak u hostel, večera, druženje, spavanje. Raspored nije bio tako strog, bilo je dana kad smo išli na izlet i kupanje na obližnju rijeku. Svaki dan je kuhanje večere preuzimao drugi tim; jeli smo tako češke, španjolske, albanske i francuske specijalitete.

Rad u planini bio je divan; iako je bilo vruće pasao nam je planinski zrak i silno smo se zabavljali noseći kante s bojom i krčeći puteve do vrha. Večeri su bile rezervirane za druženja i odlazak na termalni izvor. Moram istaknuti da sam pri spomenu termalnog izvora očekivala toplice, bazene i hotele a dočekala me doslovno rupa u zemlji u mrklom mraku u koju se jedva nagura 8-9 ljudi. Ipak, neopisiv je osjećaj sjediti u toj vrućoj vodi, piti hladno pivo i promatrati zvjezdano nebo u divljini. Nikad u životu nisam vidjela toliko zvijezda.

Dogodila nam se i jedna nepredvidiva situacija 2 dana prije završetka kampa. Ja sam ostala kuhati večeru uz još par ljudi a pola ekipe je otišlo u planinu. U 8 sati navečer još se nisu bili vratili, rižoto se hladio a mi se zabrinuli. U jednom trenutku dolazi nam čistačica i objašnjava na albanskom što je s njima, uporno ponavljajući riječ ospedale…trebalo je vremena, objašnjavanja rukama i nogama da shvatimo da nam je pola tima u bolnici; u planini ih je dočekala oluja i preživjeli su udar groma!

Odjurili smo u bolnicu s velikim loncem rižota i kolačem jer su nam javili da su gladni:). Iako su uistinu bili prepadnuti i iz mjera opreznosti morali noć provesti u bolnici na sreću nitko nije ozbiljnije stradao. Pola grada je došlo u bolnicu da ih vidi kao da su nekakva atrakcija i pri tom su donijeli hranu i piće; završili su i u lokalnim novinama i televiziji. Nakon njihovog izlaska iz bolnice nismo više išli na planinu. Umjesto toga organizirali smo izlet u Ohrid u Makedoniji.

Prije polaska u Albaniju dobila sam silne savjete i mišljenja rodbine, prijatelja, kolegica s posla o mom pothvatu. Po završetku je ostalo jedno pitanje: Što sam naučila iz svega?
- Kad grmi u planini isključi mobitel
- Ne, Albanke nisu „zamotane“, dapače.
- Džamija ima jaaako malo
- Svi proizvodi su domaći, kao kod nas u devedesetima
- Ne pamtim kad sam jela sočnije voće i povrće i mliječne proizvode
- Albanija ima ogromni neiskorišteni prirodni potencijal
- Cijene su smiješno niske
- Smijeh je najbolji lijek
- Ljudi ti mogu zaliječiti slomljeno srce
- Jezične barijere se lako svladaju uz malo dobre volje
- Sposobna sam za mnogo više od onog što sam mislila
- Jedino izlaskom iz vlastite „comfort zone“ rasteš i učiš
- Svaki čovjek ima svoju priču, poslušaj

Zaista je teško eksploziju boja u glavi pri spomenu volonterskog kampa pretočiti crno na bijelo na papir. Količina emocija, dobre vibracije, energije, dijeljenja svega s nepoznatim ljudima ne može se opisati riječima. Zbog toga prilažem par slika u nadi da će zornije prikazati atmosferu.

Ako razmišljaš o odlasku na volonterski kamp nadam se da će ti moja priča biti poticaj za prijavu. Ponesi samo puno dobre volje i otvoreno srce - sve ostalo će sjesti na svoje mjesto..