Gdje sam?

MOGU, HOĆU I ŽELIM

 Volonterskim radom bavim se oko 33 godine. Svaki mi je način rada i volontiranja prihvatljiv, ali neki su mi se susreti  trajno uvukli u srce. Spomenula bih tek neke od priča i ljudi s kojim sam se sastajala, radila – i nadam se – oni su postali moji iskreni prijatelji.

U Domu za starije i nemoćne osobe Trešnjevka volontiram oko 5 godina. U 2013. godini ostvarila sam 528 sati volontiranja. Volontiranje je častan, plemenit i koristan rad za mene, ali i osobe kojima pomažem te za cijelu društvenu zajednicu. Nastojala sam animirati korisnike da se uključe u volonterski rad te da svi zajedno pomognemo potrebitima, siromašnima, starijima, odbačenima! Posebno mi je bilo zadovoljstvo urediti knjižnicu. Angažirala sam se svakodnevno na kreativnoj radionici te smo uljepšali okoliš doma.
Susret s osobom koja mi je prišla i potiho rekla „...ja sam liječeni alkoholičar, dotaknuo sam dno ljudske egzistencije, odbačen sam od obitelji i prijatelja, bez ikakvih materijalnih sredstava za život...“ potaknula me je na riječi: Prijatelju, nisi više sam te sam ga nastavila pratiti pri susretima u Klubu liječenih alkoholičara. Rođeno je novo prijateljstvo iz iskrenosti i u snazi podrške, razumijevanja i cijenjenja dostojanstva svake osobe, pa i one u teškoj životnoj nevolji. Tijekom rada u Dječjem domu u Nazorovoj družila sam se s djevojčicom, ostavljenom, traumatiziranom, slomljenom, tužnom, s nizom problema. Bez oslonca, vjere u svoje sposobnosti, bez samopouzdanja – uz pomoć stručnih mentora Doma, pomogla sam djevojčici u savladavanju školskih zadaća, suočavanju s lijepšom stranom života i činjenicom da mi je posebno draga – gradile smo njeno novo samopouzdanje i uspjeh nije izostao.
Pratila sam kao GONG-ov promatrač izbore, lokalne i parlamentarne te rad Skupštine grada Zagreba i Sabora RH. Svoje znanje stečeno na seminarima o demokratskim procesima i upravi – prenosila sam na mlađe volontere.
Boravak na sjevernom Velebitu u mjestu Krasno gdje sam radila na uređenju botaničkog vrta obogatio je moj odnos i sa čovjekom i s prirodom te mi približio rad volontera (iz Siska, Bjelovara, Vukovara, Zagreba) u okviru Nacionalnog parka Velebit. Posebno je zadovoljstvo zbližavanje i radost druženja.
Moram se prisjetiti i da sam bila među prvim volonterima 1987. godine na studentskim igrama u Zagrebu – Univerzijadi. Radili smo bez radnog vremena i potaknuli stotine novih volontera. Zagrebačke su fasade obnovljene i ostale su na trajan ponos grada. Ostalo je do danas moje zadovoljstvo jer sam bila djelić pozitivne atmosfere, rada i postignuća.

Osvrčući se na svoj dosadašnji rad i sva stvorena prijateljstva – obogaćujem se i u tišini mislim da li sam dovoljno napravila, da li sam dovoljno emocionalno podržala svoje suputnike  - 150-ak korisnika domova i osoba s posebnim potrebama koje sam susretala te im pomagala.

Na pitanje do kada – imam odgovor!

DOK BUDE POTREBITIH – MOGU, HOĆU I ŽELIM NESEBIČNO I S VESELJEM UZ OSTALE VOLONTERE POMOĆI.

Anka Juričić