Gdje sam?

Makedonija: „Onakvo zvjezdano nebo više nikada neću vidjeti“

Volonterka: Ana Dolenec, 25, studentica engleskog jezika i sociologije 
Zanimaju me: kampovi ekološke tematike 
Iskustvo na međunarodnim kampovima: uređivanje okoliša manastira u Makedoniji 2007., Rad u vrtu u Francuskoj 2009. 
Najpozitivnija strana volontiranja: upoznavanje novih ljudi i razmjena iskustava, osjećaj ispunjenosti kad kad radiš korisne stvari 
Na volonterskom kampu naučila sam: kako se tolerantno suživjeti s nekoliko vrlo različitih ljudi, a da se pritom ne pokoljemo) 
Poruka ostalim volonterima: To je stvarno korisno i super iskustvo,
ali trebaš biti spreman na nepredviđene stvari 
Volonterski planovi i želje u budućnosti: Želja mi je dugoročno volontirati u zemljama Zapadne Europe u području pomaganja imigrantima.  

Pišu: Ana Dolenec i Marina Damjan

Volim fizički rad i sretna sam kad nekome pomognem

Dok mnogi maštaju o mirnom godišnjem odmoru, Ana Dolenec uvijek bi „podivljala“ tijekom ljetovanja sa starcima. „Volonterski kamp za mene je win-win situacija, dobijem ja, dobiju oni. Volim fizički rad i sretna sam kad nekome pomognem“, kaže Ana koja je 2007. godine odlučila prekinuti ljetnu dokolicu i zaputila se u Makedoniju na uređivanje okoliša manastira u blizini grčke granice.
„Htjela sam otići van, upoznati neke nove ljude koji nisu Hrvati i vidjeti tu zemlju, bila mi je jako zanimljiva. Privlačila me i pomisao da ću učiniti nešto korisno. Bila je organizirana prezentacija na mom faksu o volonterskim kampovima što mi je privuklo pažnju jer drugačiji je to način putovanja od onog da negdje odeš, bauljaš okolo i samo gledaš stvari.“

Makedonija: „Onakvo zvjezdano nebo više nikada neću vidjeti“

Ekologija i boravak u prirodi pojmovi su koji Ani uvijek privuku pažnju jer se u dalekoj budućnosti želi baviti ekološkom poljoprivredom. Zbog toga je odlučila kako će njezino prvo volontersko iskustvo biti sadnja drveća u Makedoniji. U opširnom info sheetu dobila je sve potrebne informacije o smještaju, stvarima koje treba ponijeti, Makedoniji, pa čak i okvirnu vremensku prognozu.

No, kako stvari na brdovitom Balkanu često ne teku po planu, tako se i Ana zajedno s deset volontera morala premjestiti iz prvobitnog manastira u drugi. „Kamp su organizirala četiri vesela dečka koji su voljeli popiti, zapjevati, zaplesati kolo, stoga se jedan stariji svećenik pobunio, rekao da ne može tolerirati takvo ponašanje i izbacili su nas“. Veseli Makedonci smjestili su svoje goste u izolirani planinski manastir gdje prolaznici hodočaste samo tijekom blagdana.

Dok su u prvobitnom smještaju pljevili vrt i dokoličarili, bračni par koji je vodio manastir dozvolio im je da posade drveće i urede cestu, no posao im je oduzimao malo vremena. Volonteri nisu morali brinuti ni o prehrani. Gospođa Ljilja, voditeljica manastira, svaki im je dan kuhala s ljubavlju koju je nadogradilo veliko iskustvo dok je njezin muž uveseljavao volontere ponekom domaćom rakijom, mastikom i vinom.

„Jako malo toga bilo nam je organizirano. Budući da smo bili smješteni bogu iza nogu, šetali smo po planini, išli na izlete, igrali igre za koje ne treba više materijala od olovke i papira, igrali nogomet....“.

Iako je Ana očekivala puno više fizičkog rada i bolju organizaciju, Makedonija joj je ostala u najljepšem sjećanju, kako zbog predivne prirode, tako zbog ljudi „Svi su bili izrazito ljubazni, a priroda je bila prekrasna, mislim da nikad više neću vidjeti onakvo zvjezdano nebo osim ako ponovno ne odem u takvu divljinu. A Makedonci su inače veoma ljubazni i gostoljubivi ljudi.“ Najveći broj volontera također je doputovao s područja Balkana što je iznjedrilo zanimljive dogodovštine „ Bile smo tri Hrvatice i dvije Srpkinje od kojih se jedna zvala isto kao ja. Zbog toga je jedna cura predložila, evo, da vas razlikujemo, Anu iz Srbije zvat ćemo Ana četnikuša, a mene Ana ustaša. Stalno smo se tako zvale, pa su nas prolaznici u Ohridu čudno gledali kad smo išle van nakon završetka kampa, čak je jedan Srbin došao do nas i pokušao nas pomiriti, na što smo mu mi rekle kako se samo zezamo“.

Upravo je doživotno poznanstvo s desetak volontera najvrjedniji dio Anina prvog kampa. „Imala sam divnu grupu, nakon završetka otišli smo zajedno na par dana u Ohrid gdje smo se družili, a s nekima od njih srela sam se i kasnije. Australac s kampa koji živi u Francuskoj već je dvaput je posjetio Hrvatsku, bila sam kod cura u Novom Sadu, a susrela sam se i sa Slovenkom. Čujemo se mailovima i preko facebooka.“

Idućeg tjedna upoznajte Francusku kroz Anine volonterske naočale!

Pišu: Ana Dolenec i Marina Damjan