Gdje sam?

Laurina godina u Njemačkoj

Moja godina u Njemačkoj... brzo je prošla. S druge strane, želja za putovanjem dugo je čekala da se ostvari. Imala sam dosta sreće s odabirom EVS-a koji sam provela u Bonnu, prekrasnom gradiću na Rajni, u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija na zapadu Njemačke.

Bonn je grad od oko 300 000 stanovnika, vrlo internacionalan zbog velikog broja studenata i stranih dužnosnika koji rade pri međunarodnim organizacijama, na par sati vožnje od Brisela i Amsterdama i na odličnoj poziciji za putovanje. Zračna luka Koeln Bonn sjedište je Germanwingsa, Lufthansinog lowcostera, a letovi do europskih prijestolnica mogu se bukirati po povoljnim cijenama. Bonn se nalazi na rijeci Rajni koja protjeće duž cijele pokrajine i spaja primjerice Dusseldorf, Koeln i Bonn prometno, trgovački, turistički i tradicijski.

Stanovnici ove regije za sebe kažu da su otvoreni i pristupačni, cijene tradiciju i uživaju u ljepotama prirode kojih oko Rajne ne nedostaje. Sama rijeka je prekrasna iako nije pogodna za plivanje (što mnoge ne spriječava), a okružena je idiličnim tradicionalnim selcima, brdima idealnim za planinarske izlete (Siebengebirge), dvorcima iz doba kada je ovaj kraj bio sezonsko izletište evropskih kraljeva, samostanima, starim zgradama Bundestaga i ministarstava iz doba Zapadne Njemačke, zelenim livadama i stazama za trčanje i biciklizam, poljima i pokojim vinogradom.

Bajkovitosti kraja pridonose zmajevi, lavovi, kraljevi, prinčevi, medvjedi i jeleni koji se nalaze u imenima kafića, pivnica i zalogajnica (Zum schauen Reh, An der alten Loewen), brda (Drachenfels) pa ćak i ljekarni (Koenig Apotheke). Rajnski kraj bogat je povješću i kulturom. Bonn je bio prijestolnica Zapadne Njemačke prije pada Berlinskog zida. Ova prestižna uloga vidljiva je i danas po razvijenoj arhitekturi i raskošnim pročeljima zgrada u stambenim četvrtima kao što su Innenstadt ili Poppelsdorf, u kojem sam živila godinu dana. Duž Rajne mnogo je napuštenih vila iz toga vremena, obavijenih puzavicom i okruženih zaraslim sjenovitim vrtovima, koji pozivaju na istraživanje i avanturu.

Davne 1770-e u Bonnu se rodio i proveo mladost jedan od najvećih kompozitora svih vremena Ludwig van Beethoven. Posjet njegovoj rodnoj kući uz taktove elegične Mjesečeve sonate iz audio vodiča jedinstven je doživljaj tog velikog umjetnika i vremena u kojem je živio. Iz ovog kraja potjeću i poznati slikari August Macke i Max Ernst. Kuća Augusta Mackea nalazi se u Altstadtu – starom dijelu Bonna, koji je danas poznat po velikom broju useljenika, uglavnom Turaka, studenata i umjetnika, po čemu nalikuje četvrtima kao što su Kreuzberg i Neukolln u Berlinu, Plagwitz u Leipzigu ili Belgijska četvrt u Koelnu.

Na svakom kraju mješaju se art prostori i galerijice, turske slastičarnice i zalogajnice, „shabby“ kafići za alternativnu mladež i rascvjetane ulice pune biciklista. Umjetnost i kultura cvjetaju u ovom bogatom kraju. Mnogo je muzeja sa zaista impresivnim postavima, gdje se čovjek može izgubiti u intimnom svijetu impresionista Man Raya i njegove umjetničke družine jednako zvučnih imena (Eluard, Dali, Tzara, Ernst, Breton), diviti se Botticellievoj Minervi i Kentauru i zgražati nad svireposti vladarske obitelji Medici iz doba zlatne Venecije, doživjeti 1. svj. rat kroz oči umjetnika (primjerice njemačke kiparice Käthe Kollwitz koja je izgubila sina u ratu, čemu je posvetila maestralna djela poput The grieving parents i Mother with her dead son koji je postavljen u Neue Wache u Berlinu, kao spomenik 2. svj. ratu), ili jednostavno izgubiti pojam o vremenu i stvarnosti u Ludwig Muzeju u Koelnu, čiji stalni postav uključuje velikane poput Richtera i Malewitscha.

U Bonnu su se spojili mnogi moji interesi i strasti, posebno ona za istraživanjem, snalaženjem u nepoznatom okruženju, učenjem jezika i upijanjem kulture, putovanjem i slobodom.

U međunarodnoj organizaciji SCI-u (Service Civil Intrernational Deutscher Zweig) sam radila na zaprimanju i obradi prijava međunarodnih volontera za kampove i projekte po Njemačkoj. U Bluecherstrasse 14 u SCI uredu radi 13 ljudi. Mnogi od njih tamo su već više od 2 desetljeća. Svakih godinu dana dolaze novi volonteri, a svaka 3 mjeseca novi praktikanti koji unose svježinu i donose nove ideje. Atmosfera je opuštena i radna, posao dinamičan, komunikacija šarolika, budući da se u uredu govore njemački, engleski, ruski i poljski, tko što zna. Ljetne mjesece provela sam odgovarajući na po 30-ak aplikacija dnevno i putujući Njemačkom u posjetima projektima. Imala sam priliku voditi međunarodni SCI kamp u Berlinu na temu održivog stila života i „sharing economy“, voditi pripremne radionice s volonterima koji idu na LTV na Kavkaz, u Ukrajinu i u Rusiju, sudjelovati u pisanju i provođenju projekta „Voluntering for peace: Capacity building for work in and with confict regions“, te asistirati u vođenju psiholoških radionica na istoimenom seminaru.

Osim toga, sudjelovala sam na nekoliko seminara i treninga, od kojih mi je u najdražem sjećanju ostao trening za voditelje SCI kampova u Bretzfeldu, u Baden-Wuerttembergu, gdje sam zajedno sa 23 Njemca i Njemice, učila kako voditi kamp, sve na njemačkom, uz pomoć rječnika, Google Prevoditelja, puno mahanja rukama i smiješnih nesporazuma.

Stan u kojem sam živjela s cimericom Annom iz Ivanofrankijevska iz Ukrajine, a neko vrijeme i sa cimerom Bekkhanom iz Groznoga iz Čečenije nalazio se u potkrovlju zgrade u kojoj smo radili. To je bilo nezgodno za održavanje fit linije, ali sasvim zgodno u mnoge zimske mjesece kada su jutra bila mračna, mrazna i vjetrovita. Noćni život po mom guštu nalazio se u Koelnu. Četvrtcima sam slušala mlade i nadobudne jazz muzičare u underground jazz klubu Steckenu, vikendima se muvala po Belgijskoj četvrti ili gdje već bi me lokalci Sabine i Robin odvukli.

U Njemačkoj sam stekla prijatelje. Dopustila sam da me nagovore na trčanje, penjanje po brdima, koncert za klasičnu gitaru, slikanje, njeme filmove. Ja sam nagovorila cimericu Annu na autostop po Belgiji i Nizozemskoj, i to su mi neka od najljepših sjećanja. Nagovorila sam i kolege u uredu da svaku srijedu vježbamo zajedno, što oni i dalje rade, a i ja, na svom kraju svijeta.

Zavolila sam Rajnu, Bonn i Koeln, rekla bih Njemačku, ali to je tako velika i raznolika zemlja da bih time precijenila svoje iskustvo. No svakako jezik. I smiješne kontraste stereotipa o ozbiljnim radišnim Njemcima i vesele, gotovo naivne dobrohotnosti njihova gostoprimstva, njihovih lavljih i medinih brloga, Weinachten-a, i mitologije velikog naroda burne prošlosti. Istina je da je Njemačka sve to, i još više od toga. Berlin najbolje utjelovljuje ovu Njemačku u tranziciji - od diva prošlih vremena do moderne zemlje, moderne umjetnosti, moderne glazbe, šarolikog stanovništva odsvuda, ispremiješanih socijalnih statusa, svjetonazora i stilova, životnih sudbina i traženja, dužnosti i užitaka, ponosa i pokajanja, euforije i očaja.

Što sam ponijela doma? Nadam se otvorenost prema ljudima i mjestima, gdje god da bila. Prijateljstva. Tempere, fotoaparat i knjigu Ephraima Kishona – Satire, na njemačkom, koju svaki dan pomalo svladavam.

Laura Marković