Gdje sam?

Iz Københavna s ljubavlju

Naša draga volonterka Elizabeta poslala nam je priču o svom EVS iskustvu iz Danske. Zanemarite dužinu teksta jer će vas na kraju sigurno motivirati da se upustite u volontersku avanturu :)

Moglo bi se reći da je moja Velika danska avantura započela točno prije godinu dana. Naime, u jednom trenutku šetala sam Varšavom tijekom jednog od treninga organiziranih u sklopu Erasmus+ programa, a u drugom trenutku moja draga prijateljica me potjerala u sobu s velikom i važnom objavom: „Traže nove EVS-ovce! Pazi sad – u Danskoj!“. Odjednom sve moje ideje o odlasku i životu na dalekom europskom sjeveru djelovale su nadohvat ruke. Ali samo na trenutak, jer iduće što je trebalo napraviti je sjesti, napisati životopis i motivacijsko pismo, dok se boriš s hotelskim internetom i pokušavaš locirati neki od starih životopisa na engleskom jer nisi ponijela svoj laptop u Varšavu, a nisi bila dovoljno pametna sačuvati ih na nekom od famoznih „oblaka“.

Jesam li spomenula da sam bila na treningu i svi su se navečer super zabavljali, učili i upoznavali se? I jesam li spomenula da je rok za prijavu bio idući dan u ponoć?! Ali, kako ono ide – što se mora nije teško. Uz pomoći drugih koji su žrtvovali svoje vrijeme i tko zna koliko puta čitali moje motivacijsko pismo (Aicha & Anita, I still owe you for this!) prijava je poslana i uslijedilo je čekanje. Mom oduševljenju nije bilo kraja kada sam jedno jutro primila mail poslan s ISCA-ine adrese kojim me Merle obavijestila da sam odabrana za intervju. Nekoliko dana kasnije, odradila sam intervju s njom i Janom, tadašnjim volonterkama u International Sport and Culture Association i ostvarenje sna je bilo još jedan korak bliže. Sam intervju djelovao je više kao prijateljska kava nego intervju za nekakvu poziciju. Ako kažem da oduševljenju nije bilo kraja kada su me pozvali na Skype intervju, onda možete zamisliti kako sam se tek osjećala kada sam primila mail kojim su me obavijestili da sam primljena te da u rujnu 2015. može početi moja Velika danska avantura.

Idem u Kopenhagen! Živjet ću tamo godinu dana! Raditi u timu koji se u to vrijeme sastojao od još četiri druga EVS volontera (jedan od njih je Nenad, koji je iz Hrvatske, što znači da neću biti totalno pogubljena i imat ću potporu kad se pogubim u engleskim izrazima, JES!), nekoliko Danaca, Francuza, Australke te malog bugarskog i slovenskog tima. Pravi mali internacionalni raj! U kratkom roku Baptiste je predložio VCZ kao sending organisation jer su imali dobru prethodnu suradnju te sam nedugo zatim odradila svoj predeparture trening tijekom kojeg mi je ljubazna Andrea objasnila sve nužne detalje.

Polako dan odlaska se približio. Nakon nekoliko oproštajnih druženja (Nado, Josipe, Vedrane, Dunjo, Pajo, Krajo, Saro, Anitax2, Dragana i Ines najbolji ste :D) tko zna koje oproštajne večere s obitelji (mamuška, sis 1 i 2 s vašim boljim polovicama i mali zmajo, grlim vas) sjela sam u avion i krenula. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kada sam ugledala Oresund most, divotu koja spaja moj novi dom i švedski Malmö. Na aerodromu su me dočekali moji novi cimeri, divna slovensko-francuska kombinacija u vidu Monike i Jeromea. I tako je sve službeno krenulo.

Nakon vikenda tijekom kojeg sam upoznala jednu od danskih tradicija, nazvanu Viking challenge (ili kupanje u moru pa čak i tijekom zimskih mjeseci. Štoviše, bit Viking challengea je zimsko kupanje) te susrela moje nove kolege, započeli su moji radni dani u ISCA-inom uredu. S obzirom na moje prethodno obrazovanje, dobila sam priliku raditi na raznim poslovima financijskog menadžmenta što je značilo već tijekom prvih tjedana rad na pripremi revizije jednog od projekata, organizaciji velikog godišnjeg kongresa pa do danas kada pomažem u sastavljanju golemog financijskog izvještaja za Europsku Komisiju. Sve to pomoglo mi je steći iskustva koja teško da bih imala priliku u tako kratkom vremenu skupiti da nisam došla ovdje.

Svakodnevno učenje, poboljšavanje komunikacijskih vještina kombinirano s meni još uvijek nepojmljivim opuštenim danskim načinom rada koji funkcionira bez pretjerane hijerarhijske podijele uz ogromne količine povjerenja prema radnicima i poštivanje njihovog osobnog prostora i vremena rezultiralo je time da sam se zaljubila u dansku radnu kulturu i mislim da ću njezine dijelove nastojati proširiti na sva radna mjesta kojih se dohvatim u budućnosti. Zaista osjećam kao da sam dio jedne nove obitelji koja organizira zajedničke božićne večere, odlazi na povremene kave uz Black Diamond, slavi rođendane zajedno, organizira uskrsne bruncheve.
Dakako, bilo je situacija kada sam se osjećala potišteno i izgubljeno, ali tu uskoče prijatelji koje upoznaš tijekom OnArrival ili Midterm treninga, koji točno znaju kroz što prolaziš jer su i sami EVS-ovci i čiji razgovori i savjeti pomognu da shvatiš da nisi sam i da je to sve dio procesa. Dakako, dodatnu vrijednost cijelom iskustvu daju iznenadna putovanja kao što je bio moj odlazak na rukometno prvenstvo u Krakow gdje su dvije najluđe Francuskinje, Jessy i Susanne klicale našoj reprezentaciji tijekom jedne od najboljih rukometnih utakmica ikad. Ili pak uskrsno putovanje s najdražom Njemicom Denise u Aarhus kako bi posjetile naše nove poljsko-britanske prijatelje. Sve to začinite s dugim šetnjama plažom s Jessy, povremenim posjetima vesele mađarsko-francuske kombinacije u obliku Zsofie i Meli i dobijete trenutke za vječno pamćenje.

Nabrajam sve ove ljude i područja s kojih dolaze (uz očigledno prevladavanje francuskog utjecaja :D) kako bih ilustrirala multikulturalnost koja je sastavni dio Erasmusa. Multikulturalnost koja vam jamči da ćete naučiti toliko toga, dobiti priliku probati mnoštvo nove hrane (jupiii!) i u roku od godinu dana naučiti pokoji novi izraz na jeziku koji do sada niste ni pokušali pričati. Velik broj ljudi prošao je kroz moj život u samo šest mjeseci i oplemenio ga i mogla bih napisati jedan poseban tekst o svakome od njih i opet mislim da bih zaboravila nekoga (ovim putem se i ispričavam onima koji nisu spomenuti, sva sreća nitko od njih još nije naučio toliko hrvatskog da bi primijetio i/ili pročitao ovaj tekst). I kao šlag na torti dođe vam posjet dragih prijatelja iz Hrvatske s kojima na kraju, nakon tjedan dana dodatnog istraživanja Kopenhagena, završite u Švedskoj u Malmöu.

O samom Kopenhagenu ne mogu pisati jer njega se mora doživjeti. Grad koji za prijestolnicu i nije tako velik, najbolja je kombinacija urbanog, modernog okruženja prošaranog divnim dvorcima, danskim zastavama koje možete vidjeti na svakom koraku i živopisnim, šarenim građevinama koje mu daju dodatnu notu ljupkosti, osobito tijekom zimskih mjeseci kada Danci obožavaju staviti niz svijećnjaka u prozore i upaliti svijeće kako bi razbili težinu zimskih mjeseci i proširili slavni danski hygge i van svojih domova. Upravo hygge je izraz koji možda najbolje opisuje Kopenhagen i Dance. Prvi puta kad sam se susrela s tom riječju, rečeno mi je da za nju ne postoji prijevod i da je možda najbolje opisati ju kao ona osjećaj kada si okružen prijateljima, u nekom veselom raspoloženju, u toplini vašeg doma ili najdražeg kafića i sretni ste, uživate u međusobnom društvu i toplini razgovora. Hygge i svijeće u prozorima su također nešto što ću ponijeti sa sobom iz Danske.

Ovaj kratak izvještaj, se pretvorio u sve, samo ne kratak izvještaj pa je možda vrijeme da ga privedem kraju. Jer u konačnici, teško je sve sumirati i prenijeti, teško je opisati raspon osjećaja koji se razviju u samo šest mjeseci...

Sada sjedim za stolom u svom ljupkom, tipičnom za Kopenhagen, hipsterskom stanu na Ama-i (jedan od otoka koji čine Kopenhagen), gledam kroz prozor kako kiša lagano pada (dansko vrijeme, at its finest) i razmišljam koliko sam sretna što sam se odvažila otići u nepoznato. Jer koliko god Erasmus+ pruža sigurnost kroz niz mentora, organizacija, agencija i dalje sve ostaje na vama. Vi ste ti koji na kraju dana ostajete sami i trebate se nositi samostalno sa svim novim situacijama, eventualnim poteškoćama, udaljenosti od obitelji i prijatelja. Ali znate što ću vam reći? Svaki taj strah, nedoumice, poneka tuga što ne provodite neki važan događaj s ljudima koji su vam do sada bili bliski, nadomjeste se vašim osobnim rastom, povećanjem samopouzdanja, novim prijateljima i vašom novom EVS obitelji.

Svaki dan izvuče vam na lice neki novi osmijeh, steknete neko novo prijateljstvo za koje znate da će rezultirati time da ukoliko se nađete pogubljeni negdje u nekom drugom kraju Europe, jedan poziv biti dovoljan i vaši stari, Erasmus prijatelji će uskočiti i pomoći vam kako god znaju. I vjerujete, nema boljeg osjećaja kada vas vaši dugogodišnji prijatelji posjete u vašem novom domu i kažu da su ponosni na vas i na to kako se snalazite i kako ste vidno napredovali i postali sretniji. Jer na kraju dana, sve se svede na iskustva koja nas dodatno izgrade i učine još zadovoljnijima i sretnijima. Stoga živio Erasmus+, živio EVS, živio VCZ i ISCA! Iskreno se nadam da je ovaj moj „mali“ izvještaj pomogao barem jednoj osobi da odabere EVS kao svoj idući životni korak. Pozdrav iz kišnog, ali očaravajućeg Kopenhagena!

Elizabeta Kresić, EVS volonterka