Gdje sam?

Istok i zapad kroz leće volonterskog kampa - II.

Upravo su radnici bili inspiracija za kreativan projekt i ideju našeg volonterskog kampa „I am not XXX, I am human“. Prema opisu kampa koji je protekle godine najviše privukao moju pažnju, skupina inozemnih volontera trebala je upotrijebiti svoje fotografsko umijeće da ukaže na stereotipe i predrasude koji uzrokuju diskriminaciju u Kharkovu nakon čega bi se postavila zajednička izložba fotografija. Mnoštvo imigranata pristiglih sa područja čitave Azije i Afrike nevidljivi su nositelji ukrajinske ekonomije, ali i izvor diskriminacije.

Piše: Marina Damjan

Lokacija i vrijeme kampa: Ukrajina, Kharkiv, kolovoz/rujan 2009.
Posao: fotografiranje motiva diskriminacije, odabir i uređivanje fotografija, promocija i kreiranje izložbe i popratnih događanja
Broj volontera: Sedam međunarodnih volontera uz dva voditelja
Smještaj: Studentski dom treće kategorije
Prehrana: Volonterska kuhinja uz nedostatan budget, međuobroci u gradu
Dodatne aktivnosti: zajedničko druženje, samostalno fotografiranje – nije bilo vremena za izlete i dokolicu nakon početka rada na izložbi
Najteži dio: organizacija i dogovaranje projekta s tvrdoglavim voditeljem
Najljepši dio: Stvaranje uspješnog prijateljskog tima i uspješno otvorenje izložbe

Prvi volonterski kamp bio je prava suprotnost drugom iskustvu u Ukrajini protekle godine. Nakon organizirane belgijske radne akcije, u Kharkovu me dočekala mala grupa volontera u centru velikog grada i dokolica. Kreativan fotografski rad koji je bio obećan u opisu kampa voditelji su počeli osmišljavati tek nekoliko dana nakon početka. Sedmero volontera iz Irske, Francuske, Češke, SAD-a i Italije, s iznimkom devetnaestogodišnjeg Gruzijca Georgea i mene, odavno bi dobilo „prljavu čarapu“ u JNM-u. Sami Ukrajinci i voditelji kampa, Andrew i Natasha, uklapali bi se u belgijsku organizaciju, no isključivo zbog svoje dobi (20 godina). Zbog njihovih vječnih sastanaka, neostvarenih obećanja i mijenjanja planova u posljednji čas, stekli smo dojam kako duh Sovjetskog Saveza još uvijek aktivno živi u drugom najvećem ukrajinskom gradu poznatom po najvećoj tržnici u Istočnoj Europi, glazbenom stvaranju i radnicima.

Upravo su radnici bili inspiracija za kreativan projekt i ideju našeg volonterskog kampa „I am not XXX, I am human“. Prema opisu kampa koji je protekle godine najviše privukao moju pažnju, skupina inozemnih volontera trebala je upotrijebiti svoje fotografsko umijeće da ukaže na stereotipe i predrasude koji uzrokuju diskriminaciju u Kharkovu nakon čega bi se postavila zajednička izložba fotografija. Mnoštvo imigranata pristiglih sa područja čitave Azije i Afrike nevidljivi su nositelji ukrajinske ekonomije, ali i izvor diskriminacije. Kao i u drugim zemljama, predrasude postoje prema beskućnicima Romima i Židovima, važnoj manjini u Kharkovu gdje je izgrađen najveći muzej holokausta u Istočnoj Europi.

Fotografskih motiva bilo je napretek, no budući da se projekt počeo osmišljavati nakon početka kampa, voditelji i volonteri počeli su razmišljati u različitim smjerovima. Tako je Čehinja Lucie na prvoj večeri u pivnici rekla kako se želi posvetiti diskriminaciji homoseksualaca misleći da svaki volonter mora odabrati jedan aspekt diskriminacije. Andrew, voditelj kampa, počeo je nakon prvobitne zbunjenosti inzistirati na zajedničkim posjetima najvećoj tržnici, obredima Hari Krishne i romskom naselju. Lucie je na kraju odustala od razvijanja vlastite priče dok ostali to nisu ni pokušavali. Fotografirali smo na mjestima kuda nas je vodio tvrdoglavi Andrew, no samu izložbu osmislili smo zajedničkim snagama gotovo bez pomoći voditelja. Tako se naš kamp nakon prvobitnog ljenčarenja pretvorio u užurbani timski rad na projektu u kojem je svatko spontano pronašao poziciju koja mu najbolje odgovara. Neki su se prepustili fotografiranju, a oni kojima to nije išlo od ruke, odnosima s javnošću i promoviranju izložbe dok je simpatični Brian, informatički stručnjak iz Irske čije su neskladne fotografije izazivale salve smijeha, kreirao internetsku stranicu.

Dok se u Belgiji uspjeh u radu mjerio točnim izvršavanjem isprobanog radnog plana koji je uključivao i mnoštvo izleta, u Kharkovu sam upoznala svaki pedalj centra grada iz kojeg smo se micali tek u rijetkim prigodama. Ono što sam u Belgiji smatrala vegetarijanskom dijetnom prehranom koju su kvarili nepresušni izvori kruha i slatkih deserta, Ukrajinci su se potrudili svrstati u listu mojih želja. Krumpiri, nadomjesci za sir i salamu, nedostatak vremena za kuhanje i jeftini međuobroci kupljeni u gradu obilježili su ukrajinski jelovnik.

No, kao i svaka nevolja, nedostatak planova i zajedničko stvaranje izložbe pretvorilo je našu malu grupu u prisnu prijateljsku ekipu kakva se rijetko stvara na volonterskom kampu i s kojom ću, vjerujem, ostati u kontaktu do kraja života. Samo otvorenje izložbe osvojilo je sve skeptike: trideset uokvirenih fotografija, dvije diskusije i koncert lokalnog benda privukli su raznoliku i bogatu publiku o čemu nitko od nas nije mogao ni sanjati nakon početnih trzavica i dokolice.