Gdje sam?

Istok i zapad kroz leće volonterskog kampa - I.

Volonterka: Marina Damjan, 23, studentica diplomskog studija politologije
Zanimaju me: kampovi vezani uz fotografiju, umjetnost, ljudska prava, lokalni razvoj
Iskustvo na međunarodnim kampovima: uređivanje okoliša prirodnog rezervata u Belgiji 2006., kreiranje fotografske izložbe u Ukrajini 2009.
Volonterske želje u budućnosti: dugoročno volontiranje u lokalnoj zajednici u nerazvijenoj zemlji, odlazak na veći broj volonterskih kampova

Piše: Marina Damjan

Ukrajina i Belgija, moje volonterske destinacije, nikad nisu bile mojih zemlje snova, no međunarodni kampovi okupirali su me od prvog trenutka kad sam saznala za njih. Nakon prvog ekološkog kampa koji je dobar početak za svakog volontera, odlučila sam slijedeći posvetiti fotografiji, svom hobiju i zanimanju. Nijedan kamp nije ispunio moja očekivanja: daleko ih je nadmašio jer novi ljudi koji žele iste stvari i dobar osjećaj nakon obavljenog posla zauvijek će ostati dio mog života. Nikad ne bih mijenjala turističke aranžmane u hotelima za dvotjedna „putovanja“ kroz ukrajinsku i belgijsku kulturu, život i ljude koji su postali moji prijatelji. Iako su se dva kampa dijametralno razlkovala i uključivala velik volonterski angažman, težinu posla nisam ni osjetila jer je riječ o stvarima koje obožavam: prirodi i fotografiji.

Belgija: organizirana radna akcija u prirodi nakon koje slijedi kupanje u blatu

Lokacija i vrijeme kampa: Belgija, sjeveroistok Flandrije, rujan 2006.
Posao: uređivanje močvarnog zemljišta ručnim alatima, iskrčivanje šikare, uređivanje prilaza
Broj volontera: Dvadesetak stalnih belgijskih volontera uz trideset gostiju koji su se mijenjali, šest međunarodnih volontera
Smještaj: uređena koliba koja je služila kao konjska staja, spavanje na podu u vrećama
Prehrana: Raznolika i dostatna vegetarijanska prehrana za koju se brinulo dvoje volontera, doručak i ručak sastojali su se od sendviča i voća
Dodatne aktivnosti: društvene igre, vožnja biciklima, obilazak nekadašnjih vojnih područja, doček zalaska sunca na „brdu“, branje borovnica, slobodan vikend za razgledavanje Belgije, druženje uz gitaru
Najteži dio: spravljanje palačinki za trideset ljudi, odlazak dva Azerbejdžanca nakon tri dana
Najljepši dio: grupna kohezija od 0 do 24 u prirodi, igre s blatom

„Kad sam te prvi put vidjela, mislila sam da ništa nećeš raditi“ rekla mi je Hazel, vesela crvenokosa voditeljica kampa u Belgij nakon što smo igrali igru u kojoj smo na kartončiće ispisivali što mislimo jedni o drugima. Moj je bio išaran epitetima „hard worker“ od kojih je najveći natpis pripadao Hazel. Prvi volonterski kamp na kojem sam sudjelovala 2006. godine održavao se u prirodi na sjeveroistoku Belgije i podsjećao je na organiziranu košnicu marljivih pčela radilica u kojoj nitko nije „zabušavao“. Imali smo dovoljno vremena za odmor i druženje, no posao uređenja močvarnog zemljišta uvijek se odvijao po planu unatoč obvezama na fakultetu koje su morile belgijske volontere.

Naime, projekt godišnjeg uređivanja tog vrijednog močvarnog tla jedan je od pedeset kampova za Belgijance koji su osmislili mladi članovi organizacije JNM, belgijske inačice „Youth Organisation for Nature and Environment“. Svi članovi izlaze iz JNM-a svečanim činom dodjeljivanja „stare, prljave“ čarape na 25. rođendan što je gornja dobna granica članstva. No, tijekom uređivanja močvarnog zemljišta koje je proglašeno nacionalnim rezervatom prirode, bili su dobrodošli i stariji članovi, takozvani alumni, stoga se na radnim strojevima i grabljama u deset dana okušalo više od 50 Belgijanaca. Budući da se projekt odvija svake godine, inozemni volonteri služe kao atrakcija kampa koji, prema riječima samih voditelja, spada u najteža kratkoročna volontiranja ekološke tematike u Europi.

Dva Azerbejdžanca koji su odustali nakon tri dana zbog vegetarijanske prehrane, Misae iz Japana koja je sa sobom ponijela sve simbole svoje daleke zemlje, slatkiše, origami, fotografije, glazbu te, najvrijednije od svega, stalni osmijeh oduševljenja i Kathy, glavni pokretač zabave iz grada Robina Hooda, bili su moji međunarodni prijatelji. U dva tjedna iskrčili smo dio šikare i uredili ogromnu livadu uz pomoć ručnih alata, skuhali gomilu vegetarijanske hrane na sve moguće načine i pojeli više od stotinu kilograma kruha s kikiriki maslacom zbog čega su se neki i udebljali unatoč teškom radu.

Nekoliko savršenih izleta u prirodu, vikend s Kathie i Misae u obilasku belgijskih gradova i hladne pive uz gitaru u večernjim satima ispred naše kolibe ispunjavali su nas elanom. No, najzabavnije sate proveli smo u blatu: kupke, grudanja, skakanja u dalj i bauljanje s nekoliko slojeva blata na sebi specifična su ponuda ovog kampa koju na kraju prihvate i najveći protivnici. Iako su tuševi bili izvan pogona nekoliko dana, nitko se nije bunio zbog smeđih nanosa na koži koji se nisu dali isprati običnom gumenom cijevi.

Piše: Marina Damjan

Idućeg tjedna čitajte o Marininom Istočnom kampu - put Ukrajine!