Gdje sam?

Fotografija koju sam htio poslati iz Rumunjske

Naš volonter Josip Špicar pokušavao nam je, očito u više navrata, poslati fotografiju sa svog EVS projekta u Bukureštu. Umjesto fotografije, dobili smo ovaj tekst koji (iako je malo dugačak) jednostavno morate pročitati u cjelosti jer je genijalan.
Josipe, svaka čast!! 

Malo sam zabušavao u zadnje vrijeme. Projekt mi se bliži kraju, imamo sve manje aktivnosti, sve je toplije, a Bukurešt je najtopliji grad u Rumunjskoj, pa tko bi radio u takvim uvjetima kad se može zabavljati i izležavati u parku Tineretului? Da, Bukurešt, u kojem volontiram već više od 10 mjeseci je mjesto najvećih vrućina u Rumunjskoj – što zbog asfalta koji isijava toplinu kad ga Sunce zagrije, što zbog prenatrpanih autobusa i količine automobila koji vam gotovo gaze stopala, a što zbog noćnog života.

U Bukureštu ćete naići na dvije velike atrakcije – golemu zgradu Parlamenta, zdanje podignuto u slavu jednog propalog režima, toliko monumentalno da ga čak i sadašnji režim poštuje te noćne klubove u ulici Lipscani, najslavnijoj ulici na Balkanu.

Kao volonter, umoran od rada s djecom i učenja novog jezika, i ja sam znao otići u neke od tih klubova zajedno s mojim kolegama ili Rumunjima koje sam uspio usput upoznati. Ali u zadnje vrijeme mi se putuje. Imam 28 godina i otplesao sam ja svoje, ispio svoju burad vina i upoznao pregršt djevojaka...

Ulico Lipscani, zbogom! Hoću vidjeti svijeta, maknuti se iz ovog grada sad kad je tako vruće, ili sjediti u parku i pjevati balkanske pjesme s Clementom koji me prati na harmonici u trenucima kad već ne mogu pobjeći iz grada. Sad putujem u dvorac obitelji Korvin, gdje se rodio čovjek koji je postao kraljem Mađarske, Transilvanije, čak i Hrvatske. Idem do delte Dunava, mjesta s najraznovrsnijom florom i faunom u Europi. Usred ciče zime vodim prijateljicu do dvorca čovjeka koji je izgradio Bukurešt, u dućanu blizu dvorca kupujem Coca-Colu; kad se autobusom vraćamo kući, napola smrznut pijem je onakvu ledenu iz frižidera.

Na koncu sjedim u svom stanu i otvaram elektronsku poštu. Dobivam poruku od osobe iz moje organizacije pošiljatelja. Ona mi kaže da mogu napisati priču o svom volonterskom iskustvu u Rumunjskoj i poslati je da je objave na internetskoj stranici VCZ-a. Mogu poslati i neku fotku zajedno s pričom. Odgovaram joj da ću napisati priču kad dobijem nadahnuće.

Nadahnuće se ne pojavljuje sljedećih mjesec dana. Zaboravljam na priču. Zatim je ponovno otkrivam, čitajući stare poruke kako bih se prisjetio svega što sam zaboravio, jer mi je upozoravajuća bol u trbuhu signalizirala da sam zaboravio nešto veliko. Pišem priču.

Crtica iz volonterskog života... Kako sam radio s djecom i potpuno se maknuo iz svoje komfort zone, jer nikad prije nisam radio s djecom, štoviše, trudio sam se izbjegavati ih, a vidi me sad – poučavam strane klince o svojoj rodnoj grudi i sve više uživam u tome! Pričam im o svome zavičaju, krajnjem sjeveru Hrvatske, malom Međimurju. Pokazujem im slike Pulske Arene, govorim o otocima, dočaravam ljepotu Plitvičkih Jezera. Oni su mali Rumunji i ne ide im engleski, stoga ja učim rumunjski kako bi ih poučavao na njihovom jeziku.

Engleski nije na odmet kad se treba sporazumjeti s nekim učiteljima, ponekad ga je moguće koristiti i s djecom, ali uvijek mi je posebno drago koristiti hrvatski jezik, govoriti materinjim jezikom kako bi učenici čuli kako zvuče Hrvati, naučiti ih da je "Zdravo!" ili "Bok!" na hrvatskom isto što i "Salut!" ili "Buna!" na rumunjskom, a "Kako si?" znači "Ce faci?".

Prije sam uvijek hrvatski smatrao nevažnim jezikom, tko bi se uopće zanimao za minorni slavenski jezik kojeg je prilično teško naučiti? Ali kad dođeš u stranu zemlju i suočen si s djecom koja su oduševljena svakim strancem i žele upiti barem komadić njegove kulture, tada spoznaš da tvoj jezik ima veliku vrijednost i da je on jedinstveno kulturno blago, a ti si u privilegiranoj poziciji da mlade umove poučiš o njemu.

Godinama sam hrvatski službeni jezik i moju kajkavštinu uzimao zdravo za gotovo, ali zadnjih 10 i pol mjeseci u školama i vrtićima Bukurešta 7 puta tjedno po 45 minuta ona postaje nešto egzotično, uzbudljivo i zabavno. Rumunjski sadrži mnogo naših riječi, ali ipak je toliko različit od našeg jezika... I Hrvatsku sam uzimao zdravo za gotovo, a sad mi ljudi otvaraju oči, nisam upoznao nijednog stranca koji je čuo za Hrvatsku ili bio u njoj, a da ne bi rekao da to nije prekrasna zemlja. I onda razmisliš i vidiš da su u pravu.

Pišem kao neku priču da je pošaljem VCZ-u. Kvragu, pa mnogo toga sam ja ovdje doživio, koju da dogodovštinu odaberem za priču? Mozak mi stane. Dobro, razmislit ću kasnije, možda je lakše prvo odabrati fotografiju koju ću poslati uz tekst. Nisam baš neki obožavatelj fotografiranja, ne radim selfije na svakom koraku, jednom sam napravio selfie u kupaonici, ali iz čiste zafrkancije.

U mojoj se arhivi nalazi vrlo mali broj fotografija, posebno kad ga se usporedi s brojem fotki koje moja cimerica Narine ima na svom tabletu. Ona bi sa svojom kolekcijom mogla nanovo mapirati cijelu Rumunjsku i neke dijelove Srbije i Bosne, ali ja se na fotografijama pojavljujem jednom na svako godišnje doba.

Ipak, kopam kroz foldere na računalu i pregledavam moje fotografije na Facebooku. Naposljetku mogu reći da tu ima svačega. Moje fotografije su malobrojne, ali veoma raznovrsne. Svaka je unikat, pogotovo one koje su napravljene mojim jadnim mobitelom, te fotke izgledaju kao da ih je netko automatski obradio starinskim zamućivanjem u Instagramu.

Evo, ima jedna dobra panorama okolice mojeg stana od prošlog ljeta, sadrži sve što se vidi s mojeg prozora. Tu je parkiralište, zelena gradska stabla, stare sive stambene zgrade i toranj pravoslavne crkve u daljini. Definitivno reprezentativna slika Bukurešta. Ali ovo je previše monotono, neodređeno, to bi moglo biti bilo koje parkiralište u bilo kojem gradu. Čitatelj ne bi imao pojma što je zapravo na fotografiji.

Idem dalje. Naiđem na fotku gdje skačem u zrak na nekoj livadi zajedno s 17 drugih volontera iz 13 različitih zemalja. Sunčano je, fotka isijava veselje i mladost. Na fotki su dvoje Urugvajaca, jedan Danac, troje Španjolaca, Peruanka, Estonka, dvoje Francuza, dvije Talijanke, Latvijka, Litvanka, Armenka, Gruzijka, djevojka iz Gane i jedan Hrvat. Kasnije sam dobio još kolega iz još više zemalja, a neki koji su tada već bili na projektu ovdje nisu ni prisutni. Ali nije dobro.

Malo sam filozofirao o ovoj fotografiji, pa sam otkrio da ona ne prikazuje ništa o Rumunjskoj. Rumunjska trava i drveće služe samo kao pozadina za strance koji, eto, skaču u zrak jer im je netko rekao da skoče. Promovirali smo naš projekt i multikulturalnost, pa smo se ovom fotografijom htjeli pohvaliti koliko nas ima i kako smo mladi i veseli.

Moram naći nešto što prikazuje mene i možda još par ljudi u okolini koja je totalno i nezamjenjivo rumunjska. Da li da im pošaljem fotografiju gdje s armenskim volonterom stojim pred ulazom u ruševine Prinčevske Palače u Trgovištu? Autostopirali smo do Trgovišta jednog jesenskog dana, jedna Armenka, njen sunarodnjak i ja. Trgovište je bivši glavni grad rumunjskog vojvodstva Vlaške, što je zapravo bila uža Rumunjska, pa ga se danas naziva bivšim glavnim gradom Rumunjske. Nalazi se 75 kilometara od Bukurešta, pa nismo dugo putovali.

U Prinčevskoj Palači ispred koje stojimo Artsrun i ja stolovali su (između ostalog) vojvode Vlad Tepeš II i njegov sin Vlad Tepeš III, poznatiji kao Drakula, Mircea cel Batran je odavde vladao Vlaškom, najveći rumunjski junak Mihai Viteazul ovdje je proveo neko vrijeme, i Constantin Brancoveanu je sjedio u Trgovištu do 1700-te, kad se predomislio i premjestio svoju palaču, pa tako i glavni grad, u Bukurešt.

Što bi bilo više rumunjsko od mjesta gdje su živjela Drakula i Mihai Hrabri? Ili da im pošaljem pejzaž iz Transilvanije, pogled na planinu s trećeg kata mojeg hotela u Predealu? Šume, stijene, nedirnuta priroda. To je Rumunjska – divlja i mistična zemlja s Balkana, mjesta koje beton još uvijek nije u potpunosti prekrio.

Na treningu za EVS početnike u Predealu sam upoznao mnogo dobrih i zanimljivih ljudi, a nekoliko njih postalo mi je prijateljima za čitav život. U Predealu sam otkrio da, ako je djevojka muslimanka i nosi rubac na glavi, ne znači da je ona teroristkinja ili da nije otvorenog uma. Iz Predeala sam krenuo na putovanje kroz nekoliko rumunjskih gradova, između ostalog i Brasov, gdje je nastala sljedeća fotografija koju bih isto mogao poslati uredništvu web stranice VCZ-a.

Na fotografiji čučim s nekoliko volontera koje sam upoznao u Predealu, a iza i oko nas je glavni trg Brasova, sagrađen u austrijskom stilu. Ima tu rumunjskih zgrada i šarena pravoslavna crkva, ali vijećnica je tipično srednjoeuropska. Fotografija ukazuje na izmiješanost rumunjske kulture, što je jedna od glavnih značajki rumunjskog naroda. Rumunji u sebi sadrže nešto njemačko, austrijsko, ali i mađarsko, romsko, latinsko, tursko, grčko, pa čak i srpsko.

Mrak mi pada na oči kada slučajno ugledam još 5-6 prikladnih fotki. Što sad? Da li da im pošaljem tri fotke odjednom, pa neka se gnjave odabirom najbolje fotke za objavljivanje? Ili će u najboljem slučaju objaviti sve tri? Ili da im naprosto pošaljem svjetlopis glavnog trga u Sibiu? Božić je, a u Sibiu je navodno najljepši božićni sajam u jugoistočnoj Europi. Tamara i ja imamo sreće. Uzimamo sobu u lijepom hostelu u samom centru grada, i to po jeftinoj cijeni! Šećemo glavnim šetalištem nad kojim vise goleme plave, žute, crvene i bijele božićne žarulje.

To je Festival Svjetla, Sibiu se stvarno ušminkao za Božić! Božićni sajam nije razočarao, šetnja kroz grad romantična je u bilo koje doba godine, a Tamara neprestano viče: "Gledaj, ova zgrada je kao u mom Klagenfurtu!", "Ovaj restoran je totalno Beč!", "Vidi, natpis je samo na njemačkom, nema rumunjskog!" A zatim sam ja podignuo objektiv svog skromnog mobitela prema nebu i na digitalnom zapisu ovjekovječio sjaj paučinastih struktura Festivala Svjetla noću.

Ali ne...ima još bolja fotografija! Na njoj smo Tamara i ja ispred dvorca Peleš, gdje je Karol I, prvi kralj Rumunjske, proveo veći dio svog života. Vidi se bijelo-smeđi toranj dvorca, kičast, ali elegantan, secesijski njemački stil s kraja 19. stoljeća. Oko nas je umjetnički oblikovano stepenište s faunima i vodenjacima koji ga čuvaju. Grlimo se i smiješimo.

A možda...možda slika iz Mamaie, mondenog ljetovališta na Crnom Moru? Izlazak Sunca nad morem, obzor je ravan poput Banata, a na izgaženom pijesku samo prazna ležaljka i skvrčeni suncobran. Morska idila nakon ludog noćnog tuluma. Nismo spavali ni sat vremena te noći. Probudile su me opekotine na vratu jer je Sunce već počelo pržiti u rano jutro. Shvatio sam da sam zaspao na maloj pozornici za nastupe hotelskog benda. Udaljili smo se prije nego što nas netko nasilno otjera. Sišao sam do plaže i okupirao ležaljku. Imam 10 minuta sna prije nego što me iznajmljivač ugleda i shvatio da se ne sjeća da sam mu platio najam za ležaljku. Prije nego što sam utonuo u san napravio sam ovu fotografiju. Jutarnje nebo nad spokojnim morem. Nenadmašan ugođaj uzme li se u obzir da je fotografija napravljena s mojim nečuvenim mobitelom.

Žurim na piće s prijateljicom, a ova priča se oduljila i još uvijek nemam prikladnu fotografiju za poslati. Odlučujem poslati im sve navedene fotke, pa se opet predomislim. Shvaćam da sam u tekstu priče opisao sve fotke, pa im ne moram poslati nijednu. Moje fotografije, moj doživljaj Rumunjske, nalaze se u samoj priči.

Josip Špicar (Nedelišće), volonter na EVS-u u Rumunjskoj