Gdje sam?

Dvorac Tonndorf – tamo gdje je sve moguće

Pokušali smo letjeti u avionima bez motora čega nas je bilo strah u početku, ali vrijedilo se prepustiti ovoj avanturi. Noću bi se penjali na kulu pokraj dvorca, strmim stepenicama i gledali grmljavinu i slušali kišu kako pljušti odozgo.

Boravak u Dvorcu Tonndorf, suživot s članovima te zajednice 2 tjedna, rekla bih, promijenio je moje poglede na svijet. Imala sam dobar osjećaj spram kampa u koji odlazim i kada sam došla tamo, shvatila sam i zašto.

Tonndorf je ime dvorca koji je renoviran i nastanjen od otprilike 60tak ljudi, najviše obitelji s djecom, koji žive kao jedna velika obitelj. U čudu sam gledala sve oko sebe, velike debele zidine, kulu u koja se proteže u visine, drveće, šumu koja okružuje imanje dvorca. Sve je bilo novo, meni je nekako prijalo, nije bilo strano. Srela sam i druge volontere koji su bili u istoj situaciji kao i ja iako su došli s drugačijih dijelova svijeta, drugačijih kultura s Tajvana iz Francuske, Njemačke. Dakle, bila je to jedna prilično homogena grupa ljudi koji se prije nisu nikad vidjeli, a sad si pomažu i ustraju u zadacima koji svaki dan slijede drugačijeg tipa.

Bila sam na meni posebnom mjestu, sa osobama od kojih je svaka bila posebna na svoj način i po dobi, školovanju, životnim ciljevima i po svom doprinosu koji je dala u kampu. Proveli smo dva tjedan okruženi prirodom u tom malom selu, hraneći se njome i radeći u prirodi jer oko dvorca je uvijek bilo trava i korov za počupati, vinove loze za povezati, drva koja je trebalo složiti u drvarnicu za zimu. Prošli smo mnoge lijepe trenutke. Posjetili smo obližnji grad Weimar te posjetili kuću u kojoj je živio Goethe, a sada je muzej. Pokušali smo letjeti u avionima bez motora čega nas je bilo strah u početku, ali vrijedilo se prepustiti ovoj avanturi. Noću bi se penjali na kulu pokraj dvorca, strmim stepenicama i gledali grmljavinu i slušali kišu kako pljušti odozgo. Palili bismo vatru u dvorištu pokraj te tako sjedili dugo u noć pričajući priče.

Još i sada se ponekad čujem sa svim volonterima i uvijek nam bude rado sjetiti se ovih iskustava. Iskusila sam zajedno s drugima život u zajednici u kojoj su ljudi posvećeni boljitku, zaštiti prirode, te razvoju potencijala koji svatko od nas krije.

Dobila sam više no što sam očekivala. Znate kako ljudi kažu da mjesta u kojima stvarnost nije crna, u kojima ljudi žele dostići svoje ideale, i ne odustaju od njih već se međusobno bodre u ustrajanju da ih dosegnu, ne postoje? Mislim da moja dva tjedna u Tonndorfu upravo potvđuju da postoji i drugi način...

Volonterka Valentina Škrtić