Gdje sam?

Čini me sretnom. Možda zato što se tada ne bavim sobom nego drugima.

Rekla nam je to eko-Karlovčanka kad smo ju pitali zašto se odlučila za volontiranje. I to na groblju. "Došla sam u Volonterski centar i izjavila kako želim ići u Izrael", kaže Ivana, "Već me dugo zanimala židovska tradicija i ovo mi je bila idealna prilika da se uživo sudarim sa svojim interesima.

"Iako mi još ne uspijeva baš svaki dan u godini probuditi se apsolutno sretna, ne sjećam se da sam ikada bila tako očajna kao na početku milenija", počinje svoju priču Ivana.

Dugogodišnja veza se raspala, zdravlje se pogoršalo... Osjećala se kao da gubi svaki oslonac u životu. Pod hitno joj je trebala promjena. No, umjesto da ju potraži, zatvorila se se u sobu i u sebe. Jedini izlasci bili su odlasci na predavanja i na ručak u menzu. Stjecajem okolnosti, kaže, baš tamo je našla ono što joj treba. Na oglasnoj ploči smjestio se veseli poster Volonterskog centra, koji je pozivao na drugačije ljetovanje: Međunarodni volonterski kamp.

"Došla sam u Volonterski centar i izjavila kako želim ići u Izrael", kaže Ivana, "Već me dugo zanimala židovska tradicija i ovo mi je bila idealna prilika da se uživo sudarim sa svojim interesima. Ali, Izraela nije bilo na listi zemalja u kojima ima kampova. Pa su mi ponudili Palestinu i volontiranje za neku organizaciju poput Crvenog križa. Za to nisam imala dovoljno hrabrosti. Međunarodni volonterski kampovi organiziraju se po čitavom svijetu i tijekom čitave godine. Ima onih koji traju kratko, ima ih koji se protegnu i na nekoliko mjeseci, čak i godinu dana. Volonter bira kamp u skladu sa svojim interesima: može se sudjelovati u organizaciji nekog umjetničkog, ili drugog festivala, može se pomagati u radu s djecom, invalidima i starijima; raditi na očuvanju okoliša, restauraciji građevina, brinuti o životinjama, ili kako piše u jednom letku, čuvati usjeve od invazije majmuna."

Nakon iscrpljujuće potrage, u katalogu kampova pronašla je nešto što joj je potpuno odgovaralo: uređenje starog židovskog groblja u gradiću Holešov, Češka.

"Znam, zvuči mračno, ali bio je to najbolji kamp na kojem sam ikad bila. Deset volontera, dva voditelja kampa, nekoliko Čeha koji su to sve organizirali, jedan gradić, jedna sinagoga, jedno staro židovsko groblje i jedna kućica na tom istom groblju. U toj kućici su nekada polagali mrtvace, a sada je ta kućica bila za nas, odvažne volontere, koje ne može zaplašiti niti mjesno vjerovanje da grobljem caruje jedan osobiti duh", vedro nam priča Ivana.

U Holešovu je naime, do Drugog svjetskog rata bila veća zajednica hasidskih Židova, među kojima se isticao rabin Šach, mistik, čija je grobnica glavna atrakcija groblja. Danas u Holešovu više nema Židova. No, zahvaljujući maloj skupini onih ranije spomenutih Čeha, gradić se iz godine u godinu pretvara u odredište ljetnog hodočašća.

"Ponosna sam", kaže Ivana, "što sam bila dio prvog volonterskog kampa u Holešovu i što smo upravo mi uspjeli uljepšati zapušteno groblje. Radili smo šest sati dnevno: čupali korov, kosili travu, rezali stabla, čistili nadgrobne spomenike. Kuhali smo u sinagogi preko puta groblja, jer u kućici nismo imali struje (ni zahoda, niti kreveta). Poslijepodneva smo koristili za izlete i pripremu židovskog festivala koji je bio vrhunac desetodnevnog kampa. Tuširali smo se na teniskom igralištu do kojeg je trebalo hodati dvadeset minuta. Iako su uvjeti u kojima smo živjeli bili skromni, nisu nas slomili. Naprotiv."

Kasnije je sudjelovala u kampovima koji su bili vrlo komforni, ali nisu se uspjeli niti približiti onom osjećaju zajedništva koji je tog ljeta vladao Holešovom. Tamo je bilo tako dobro da se vratila i slijedećeg ljeta. I ne samo to: boravak u Holešovu promijenio joj je život, doslovce.

"Zaljubila sam u Češku, i to toliko da danas živim malo tamo, malo ovdje. U kampu mi se dogodilo prijateljstvo za sva vremena: Ines i ja nerazdvojne smo u Pragu, zajedno sazrijevamo, mijenjamo se i uživamo u tome. Konačno, odlazak na kamp pomogao mi je da otkrijem koliko snažna, jednostavna i samostalna mogu biti".

Ivana se fenomenalno provela i u češkom selu Lomnice: "Mjesec dana smo uređivali židovsko groblje te pripremili kazališnu predstavu s kojom smo imali turneju po češkim školama. Glumila sam ribu. Sklopila sam veliko prijateljstvo s Japancem Hiroshijem, koji je uspio doći do Karlovca te, jasno, pobijediti na karaokama. Nisam još stiglala do Japana, ali imam to u planu. Čim odrastem i obogatim se. Do tada ću još malo volontirati. A ima kampova i u Japanu.”

U nekoliko idućih godina uspjela je voditi dva kampa u rodnom Karlovcu. Oba su joj donijela nova iskustva i spoznaje o samoj sebi jer, jedno je doći i volontirati, a sasvim drugo organizirati jedan takav projekt. Uz to, povremeno volontira u raznim udrugama i općenito pomaže, kad stigne i gdje stigne. "Iz nekog me razloga to čini sretnom. Možda zato što se tada ne bavim sobom nego drugima", misli Ivana.
Nema garancija da će svako volontiranje biti lijepo i nezaboravno. No, vrijedi riskirati. Svako nas novo iskustvo, kakvo god bilo, mijenja, a upravo su promjene ono što nas čini potpunima, poručuje vama i nama Ivana Francisković.

[Izvor: Media Positiva portal]