Gdje sam?

Be Radio-Active - iskustva s EVS-a u Litvi

Kad sam prije četiri mjeseca noćnim busom stigao u litavski gradić Šiauliai ne mogu reći da sam znao što me čeka. Projekt na koji sam aplicirao, istini za volju, dobro je izgledao na papiru no kao što to naši političari i studenti znaju – papir trpi svašta. Osobno sam se nadao da kreiranje programa radio-postaje u elitnoj srednjoj školi ne može biti dosadno.

I nisam se prevario. Nakon početnog perioda adaptacije i hvatanja konaca postalo je jasno da je riječ o jednom ugodnom okruženju. Mentori brižni, učenici, kako takvoj školi i dolikuje, talentirani, a profesori spremni za suradnju.

Domaćini su mene i sustanarke, Austrijanku Franzi i Armenku Serine poveli u obilazak grada. Šiauliai je nešto kao naš Osijek. Grad od 130, 140 tisuća stanovnika razvučen na veliku površinu. Ukratko industrijski grad kojem je raspad Sovjetskog Saveza izbrisao svu industriju i ostavio prazne i napuštene tvornice. Često vrlo hladan i sa zimama od pet mjeseci te samo dva puba otvorena preko tjedna ovaj grad nije obećavao puno zabave.

Nakon što smo se udomaćili na radio postaji i proizvodnju programa doveli na razinu rutine postalo mi je jasno da ću morati naći još neku zanimaciju. Naime, Litavci su radišni ljudi, ali ne krasi ih neka srdačnost, otvorenost i pristupačnost pa sam kao klasičan Mediteranac vrlo brzo postao usamljen. Nedostajale su mi jutarnje kave u društvu (nedostajala mi je i prava kava), druženja poslije posla, mali nogomet navečer. Ništa od toga nije bilo moguće jer sam bio stranac kojeg se držalo na distanci i s kojim bi se tek kurtoazno razmjenjivalo par rečenica u prolazu.

Postalo mi je jasno da ću se sam morat više organizirati kako bi pronašao društvo, a u tom slučaju je najbolje početi od posla. Prvo sam se uključio u slaganje pitanja za školske kvizaške turnire, a kako je ta priča polako zamirala zbog ispita, osmislio sam i jedan ozbiljniji projekt.

Naime, u ljeto 2014. godine predavao sam u jednoj srednjoj školi u kenijskom gradiću Kitaleu. Škola i djeca u njoj su imala posebnu priču i probleme koje nisu bili u stanju riješiti sami. Djeca bez roditelja i budućnosti trebala su pomoć. Moja tadašnja organizacija, kolege i ja pomagali smo koliko smo mogli no neke stvari se ne mogu riješiti u jedno ljeto. Ipak, stalno sam razmišljao o njma  i smatrao sam kako je ovo idealna prilika da povežem afričke školarce s elitnom litavskom školom.

Na moje oduševljenje ova  ideja je naišla na potporu. Cijeli odjel za internacionalni program (IB) se angažirao i u roku od svega nekoliko dana imali smo cjelokupan program. Košarkaški turnir, izložba fotografija, prodaja kolača i božićnih ukrasa te školska šahovska simultanka s bivšom svjetskom šahovskom prvakinjom i zastupnicom litavskog parlamenta Viktorijom Čmilyte (bivša učenica) – sve to u roku od mjesec dana.

Desetci učenika su se uključili direktno i indirektno u akciju, a financijska podrška projektu je došla i iz EVS-ovih sredstava. Prva faza projekta je uspješno apsolvirana negdje oko Božića, a s obzirom da su sve strane bile zadovoljne rezultatima, nastavljamo i u novoj godini. Tijekom proljeća planira se nogometni turnir, humanitarni maraton i kazališna predstava.

S obzirom na slobodu i potporu koju mi na raspolaganje stavljaju mentori i sam sustav EVS-a u narednih nekoliko mjeseci pokrenut ću i malonogometnu sekciju koja školi nedostaje, a  u sam projekt povezivanja kenijske i litavske škole uključit će se i šira zajednica.
Kad se čovjeku nudi toliko mogućnosti da radi nešto kreativno  razlike u mentalitetu se lakše nadilaze. Usamljenost uzrokovana distanciranošću domaćeg stanovništva se ubija maratonskim druženjima s erasmusovcima iz cijelog svijeta, prijateljevanjem s EVS volonterima iz drugih gradova te kratkim avanturističkim izletima po Europi.

Sve u svemu, EVS projekt u Šiauliaiu je nešto što će se pamtiti.

Aldo Franičević, EVS volonter (Makarska)